Our Native Daughters kao muzika novog pogleda na zanemarenu istoriju crnačkih žena Amerike

Jedno od najljepših muzičkih izdanja, a vjerovatno i najvažniji objavljen početkom ove godine je “Songs Of Our Native Daughters” koji zajednički potpisuju 4 kantautorke: Rhiannon Giddens, Leyla McCalla, Allison Russel i Amythyst Kiah. Mnogo više od zajedničke saradnje, ovaj album otvara nov pogled na istoriju crnih žena Amerike. A zajednički cilj ove 4 crne kantaurke je da urade nešto što niko nije do sada. Da ispričaju zaboravljene priče afričkih iseljenika u Americi, ispričane iz ženskog iskustva.

Piše: Tomislav Žegura

Možemo reći da je folk muzika živa tradicija, uvijek u pokretu, sa iskustvom prošlosti, relevantna u sadašnjem trenutku sa pogledom u budućnost. Taj pogled treba da nas edukuje i osvijesti, jer pouke iz gorke prošlosti svjedoče o istoriji tuge, mučenja, ali i snage preživljavanja. Kad se takve pouke prožmu kroz pjesme, koje su zaronjene u iskustvo koje ne treba tražiti u debelim knjigama, već upravo u tradiciji porodice, otkrivamo nov narativ i novo lice skrivene, zabranjene, ili pak, samo zanemarene istorije žena.

Pisati o iskustvima koji pripadaju narativu crnačkog ropstva, iz zanemarenog iskustva žena, predstavio je veliki podsticaj za Rhiannon Giddens. Grammy-jem nagrađivana kantautorka, počela je kao nadarena studentica opere na “Oberlin Conservatory” kada se zaljubila u tradicionalnu folk muziku ranih 2000-tih, otkriva bendžo i počinje sa snimanjem folk kantautorske muzike. Njen bend “Carolina Chocolate Drops” osvaja Grammy 2011., “BBC Radio 2” folk nagradu (jedinu datu američkoj muzičarki od strane BBC), učestvuje u muzičkoj drami “Nashville” tokom 2017 i piše balet Lucy Negro Redux, o crnoj dami Šekspirovih soneta koja je imala premijeru u Nashville-u početkom ove godine. Uz sve to objavljuje i uspješne solo albume, a saradnja i djelo koje je pred nama započeto je u januaru 2018 kroz ideju o pjesmi “Mama’s cryin’ long” koja je Rhiannon došla prije par godina.

“Mama’s hands are shaking” stihovi su koji odmotavaju priču o robinjama, prisiljene da legnu pod svojim gospodarem ponovo i ponovo, dok se rasplet dešava kada ga ona ubije, ali ne u njenu korist. “Mama’s in the tree” pjeva Rhiannon, “And she can’t come down”… Od prigušenih i glasnih krikova ropstva, dolazimo do vremena današnjeg, u kome se glas crnačkih žena čuje i kroz savremene aktivističke pokrete #MeToo i #BlackLivesMatter među kojima se našla i Rhiannon Giddens koja tvrdi da su “crne žene bile predodređene da najviše izgube, a njihov glas u borbi za pravdu postao je najžešći”. Taj glas i duh se itekako čuju u muzici, a za pokretanje ovog albuma su pored pomenute pjesme Rhiannon inspirisala dva izvora. Prvi je poema koju je kantautorka čitala svojoj kćerki u Smithsonian’s National Museum of African American History and Culture u Washingtonu, a drugi je scena iz filma “Birth Of A Nation” (2016 Nate Parker).

Poema “Pity For Poor Africans” je satirično djelo koju je 1788. napisao engleski satirični pjesnik i abolicionis (pokret za ukidanje ropstva) William Cowper. Šokirana prikazom robova, iako nije odmah znala da je poema satirična, shvatila je njenu poruku i u današnjem vremenu, gdje ljudi svakodnevno koriste obične stvari i proizvode, ne misleći ko i gdje ih je napravio i na koji način. “Ljudi žele da vode svakodnevni život, ali ignorišući način na koji su tretirani- spremni smo za novi holokaust”. Podsjetite se ove poeme:

Scena u filmu “Birth Of A Nation” koja je isprovocirala Rhiannon Giddens prikazuje silovanu crnu ženu, koju kamera ignoriše kada njen nasilnik ode, prikazujući njenog muža kao napaćenog i “oštećenu stranu”. “To me je razbijesnilo, kao i količina priča i perpsektiva koje su potpuno pomaknute u stranu i na taj način ignorisane”, ozbiljna je kantautorka koja tvrdi da su se na isti način ignorisali i brojni crni folk muzičari, kao i instrument “Bendžo” koji je u Ameriku donešen sa Kariba u 17. i 18. vijeku. Tada su ga zvali “banjer” ili “banza”, a bjelci su ga prisvojili i tvrdili da je instrument njihov, uvrstivši ga u razne minstrel nastupe tokom 19. vijeka. To je i razlog više da Rhiannon Giddens i njene 3 saputnice ovdje zasviraju upravo bendžo, kojeg time simbolično vraćaju kući.

3 pomenute saputnice takođe nisu došle slučajno, kako ni Giddens nije željela da projekat ostane neki njen solo rad, naprotiv, željela je još 3 crne bendžo umjetnice, i kao prva se pridružila Leyla McCalla, takođe vrlo priznata kantautorka, prijateljica, i saradnica iz dana sa “Carolina Chocolate Drops”. Ona dovodi koja je Allison Russel, a uskoro se pridružuje i Amythyst Kia, koja izvodi južnjački gothic blues, a upravo njena numera “Black Myself” otvara album. Ova numera reflektuje način na koji su crnačke djevojke drugačije tretirane kad odrsastu. Dok su djevojčice, i kad odrsataju u dominantno bijelačkoj sredini, smatrane su jednakima, ali odmah po odrsatanju vice kao “opasne”, ili “drugačije”, jer su crne. “You look in my eyes, but you don’t see me/ ’Cause I’m black myself” kaže stih ove pjesme, koja ipak završava uz nadu u bolju budućnost: I’ve washed away my blood and tears/ I’ve been born brand new/ There’s no more workhorses/ But still some work to do”.

Čitav album, snimljen je tokom intenzivnih 12 dana u Luiziani. Prvog dana Giddens, Kiah i Russell napisale su jednu od najljepših numera albuma, “Moon Meets the Sun” koja šalje poruku snage u lice nevoljama: “ah you put the shackles on our feet/ But we’re dancing”. Leyla McCalla pridružila se ekipi nešto kasnije, u poodmakloj trudnoći sa blizancima. Rhiannon Giddens ističe kako je jedan od vodećih fokusa stvaranja ovih pjesama bilo pronalaženje spone između prošlih i budućih generacija crnkinja. “Mislile smo na naše pretkinje, kao i na našu djecu, i uvidjele smo liniju snage u ovim pjesmama”.

Takvim primjerom ističe se i numera “Polly Ann’s Hammer” koja je izuzetan primjer ženskih karaktera snage i neispričanih priča. Pjesma se obraća “maloj ženi”, pomenutoj uzgred u folk baladi “John Henry” koja pronalazi gvozdenu snagu dok joj je muž bolestan i na kraju umire. Ona ga ne samo nadživljava, nego i poživi dovoljno dugo da vidi svoje potomke u borbi za civilna prava i slobodu. Naizgled slabiji pol nadjačava!

Još bolji primjer Rhiannon Giddens nalazi u istoriji sopstvene porodice. Vjerovatno najsnažnija na čitavom albumu “Quasheba, Quasheba” priča je o njenoj davnoj pretkinji, odvedenoj u roblje iz Afrike, mučenoj na brodovima, koja je radila najteže poslove, bila mnogo puta silovana i prodavana, a djeca od nje zauvijek oduzeta.

“I ona je preživjela…a za mene je saznanje da sam tu, da je moje dijete tu danas, zbog te žene, kojoj sam i saznala ime…Quasheba…ja želim da pjevam zbog nje”…odjekuju riječi koje su i cilj ovog albuma, koje će se prenositi njihovim i našim kćerkama….“How far your spirit’s flown/ Blood of your blood/ Bone of your bone/ By the grace of your strength… we are home”.

Album Songs Of Our Nativa Daughters objavila je neprofitna izdavačka kuća Smithsonian Folkways Recordings, kao grana Smithsonian nacionalnog muzeja, i to je vrlo značajna činjenica. Ovaj izdavač ponovo je, nakon 30 godina počeo da objavljuje savremen izvođače čvrsto vjerujući u tezu da je folk muzika spona prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, a da je ovaj album dio većeg povratka i drugačijeg čitanja istorije žena crnkinja Amerike. Neka bude pouka svima, a ovaj album već slušamo na našem radiju!