Ponoćni KoncertI: Pozdrav za Quincy Jonesa

Written by Bruškin Radio on November 4, 2024

Quincy Jones, gigant američke popularne muzike, producent, aranžer, muzičar, preminuo je u nedjelju u Kaliforniji u 91. godini. Naš radio ga prati u “Ponoćnim Koncertima” gdje tokom ove sedmice slušamo koncerte snimke njegovog Quincy Jones Orchestra iz davne 1961, i prisjetimo se onog što je danas, kad je priča o ovom velikanu, palo donekle u drugi plan, a to je njegova karijera kompozitoa, aranžera jazz muzike dok je sa svojim orkestrom osvajao bine Amerike i ostatka svijeta !!!

Quincy Jones započeo je svoju karijeru kao jazz trubač, a kasnije je bio vrlo tražen kao aranžer pišući za big bendove Counta Basieja i drugih, kao kompozitor filmske muzike, ali i kao producent ploča, pa je tako producirao i “Thriller” Michaela Jacksona, najprodavaniji album svih vremena.

Ima treći najveći ukupni broj nagrada Grammy koje je osvojila jedna osoba — bio je nominovan 80 puta, a osvojio je 28. Primio je počasne diplome Harvarda, Princeton, Juilliarda, Konzervatorijuma Nove Engleske, Muzičkog univerziteta Berklee i mnogih drugih institucija, kao i Nacionalnu medalju za umjetnost.

Osvrnućemo se na tekst o dokumentarcu snimljenom u njegopvu čast od strane kćerke Rashide Jones, koji je snimio Netflix, a mi ga prenosimo u cjelosti sa portala Ravno Do Dna:

‘Quincy’ – gospodin Nemjerljivi

napisao: Ivan Laić

Jedan od nadimaka koje je nosio slavni James Brown bio je i The hardest working man in show business, ali već nakon nekoliko uvodnih minuta novog Netflixovog dokumentarca o Quincyju Jonesu, gledatelj se može zapitati je li Brown doista zaslužio taj nadimak ili bi on bolje odgovarao upravo Jonesu koji s više od osamdeset godina leti s kraja na kraj svijeta, od Honk Konga, preko Dubaija i Abu Dhabija, pa natrag u Ameriku, gdje već planira novi put u Europu… I tako već gotovo sedam desetljeća.

Film u pitanju režirala je Quincyjeva kći Rashida Jones, a istovremeno dok šeće kroz očevu nevjerojatnu glazbenu karijeru, prati ga u osmišljavanju glazbenog programa otvorenja Smithsonianovoga Muzeja afroameričke povijesti i kulture. I doista, tko bi bio bolji čovjek za taj posao od Jonesa, koji nije samo sudjelovao u povijesti crnačke glazbe od četrdesetih naovamo, već ju je uvelike i stvarao i formirao. Odrastajući u Chicagu i Seattleu tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, bez majke koja je nasilno odvedena u umobolnicu, “Q” bi svakako završio kao kriminalac da, kako kaže, nije pronašao klavir. Glazba je tako postala jedina stvar koju je naučio kontrolirati u kaotičnom životu svoje mladosti.

Sa četrnaest godina Jones upoznaje doživotnog prijatelja, dvije godine starijeg Raya Charlesa, a s devetnaest putuje svijetom kao trubač u sastavu perkusionista Lionela Hamptona. Nakon toga, povijest glazbe kao da postaje neodvojiva od Quincyja, koji postaje centralnom figurom kao skladatelj, aranžer, producent i izvođač.

Pisao je aranžmane za Franka Sinatru kada ga je pratio bend Counta Basieja na nastupima u Las Vegasu ovjekovječenima na slavnom live albumu “Sinatra at the Sands” iz 1966., postao je prvim ozbiljnim crnačkim skladateljem filmske glazbe za što je skupio i brojne nominacije za Oscar, a producirao je tri najslavnija albuma Michaela Jacksona: “Off the Wall” (1979.), “Thriller” (1982.), i “Bad” (1987.)

Osim glazbene karijere, Jones je producirao i filmski i televizijski materijal, poput Spielbergovog filma “Color Purple” i televizijske hit serije “The Fresh Prince of Bel-Air”, a sudjelovao je i u razvoju hip-hop kulture kao jedan od kumova i savjetnika scene i pokretač časopisa Vibe, svojedobno jedne od ključnih reperskih publikacija na svijetu.

Čini se kako se ništa u svijetu glazbe nije kretalo bez Quincyjeve upletenosti u to. Bivši predsjednik Barack Obama hvali ga kao čovjeka koji je kroz svaka vrata prošao prvi, a sam Jones otkriva kako mu je misiju dekategorizacije američke glazbe zadao veliki Duke Ellington. I odista, Q je grabio od svuda i miješao glazbu u neke nove oblike, a čini to i danas sveudilj jureći svijetom unatoč poodmakloj dobi i sve većim zdravstvenim problemima.

Na samom početku filma susrećemo ga kakao živi život mladića, lumpajući po zabavama uz obilje vodke, što ga baca u jednom trenutku baca u komu. Prisiljen je prestati piti, no i dalje ga često vidimo u invalidskim kolicima ili kako mu dok predstavlja nekoga na pozornici klecaju koljena otkrivajući nemoć u držanju koraka s hiperaktivnom životu u devetoj deceniji.

Jones je već 1974. obolio od aneurizme mozga koja ga je gotovo ublia, ali premda se nimalo ne štedi, ostaje mentalno vrlo agilan i izrazito oštra jezika, čemu svjedoči i njegov recentni intervju za Vulture u kojemu je popljuvao Beatlese, govorio o spremnosti Marlona Branda da spolno opći sa svime što ugleda i ustvrdio kako zna tko je ubio Johna F. Kennedyja.

Redateljica i glumica Rahsida Jones koristi povlašten obiteljski status i prikazuje portret svog zaslužnog oca intimnije nego bi to bio slučaj s nekim drugim redateljem. U ovom filmu nećete naći drugih sugovornika osim samog Quincyja, a nisu ni potrebni budući da je Jonesovo sjećanje još uvijek agilno, a um sasvim bistar.

Umjesto toga vidjet ćete prizore sa svakim od zaslužnih glazbenika u posljednjih šezdeset godina u kontaktu s ovom legendom, jednako kao i glumce i predsjednike i sve ostale slavne njuške kako odaju počast velikanu. I čut ćete, naravno, mnogo sjajne glazbe iz pera genija. Film na plakatu nosi tagline “a life without measure”, i doista ako se broje postignuća, rijetko tko u povijesti se može popesti na razinu koju je dosegao gospodin Quincy Jones.