Yonatan Gat: ritualno rađanje novog svijeta

Album “Universalists”, američkog svestranog muzičara Yonatan Gat-a, takva je sonična bomba, koja svojim širokim pristupom, eksperimentalnom prirodom i provokativnim aspektom nudi totalno nov i svjež muzički odgovor, i kao takav ozbiljno pretenduje na titulu albuma godine. Svakako, jedan od najboljih zgoditaka za Glitterbeat Records, tj za njihovu sve zanimljiviju pod etiketu tak:till. Ali, ko je zapravo Yonatan Gat?

Piše: Tomislav Žegura

Gitarista, producent i eksperimentalni kompozitor iz New Yorka, koji nije baš da spaja nespojivo, ali to radi na način koji se čuje tako često. Zamislite sad. Muzika u kojoj se susreću psych i garažno-baražni punk ( i nešto žešće od toga svakako) uz slobodno improvizatorski pristup, sa momentima avangardne produkcije, elektronike, sjajne gitare, šamanskih evokacija, gotovo klasnične kompozicije, jazzy poigravanja, i kosmičkog haosa jedne usisavajuće crne rupe. Sa smislom i podtekstom na koji ćemo se osvrnuti kasnije.

Gat je bio poznat kao jedan od najsnažnijih svjetskih izvođača, kao osnivač benda Monotonix, koji su rasturali na suludim koncertima, gdje su ionako nepostojeće granice između izvođača i publike bile potpuno izbrisane. Zbog više nego kontraverznog pristupa nastpupi su im zabranjivani u zemlji „hrabrih i slobodnih“, što govori i o političko/društvenoj poruci koja se krije u drugom planu.

Nakon te avanture, Yonatan Gat se locira u New Yorku gdje započinje solo karijeru, čiji je drugi album „Universalists“ pred nama. No, prije toga, prvo izdanje „Iberian Passage EP“ otvorilo je noov poglavlje i novu energiju u muzici, koja je zamijenila fokus sa šokirajućeg performansa, na dublji, ritualniji pristup, pun improvizatorskog, šamanističkog naboja, koji je tu da istraži, pronikne u dubinu, i na porvšinu izbaci nešto novo, opasno i nepredvidivo. Nakon EP-a, prvi full album „Director“ postavlja pristup u kome bazični trio (Gat kao gitarista sa ritam sekcijom) preskače kroz žanrove, od brazilske psihodelije i afrobeata, do free jazz-a, surfa, i avangarde 20.vijeka. Svirka je presjecana semplovima, nalijepljenim vokalnim dionicama, a čitavo istraživanje je u stvari unutrašnje, proces se odvija u glavi, i svijesti.

Tri godine nakon toga, novi album podiže stepenicu više, ambicioznije, i šire. Kao i u prethodnom slučaju, osnovni trio čine Yonatan Gat, bubnjar Gal Lazer i basista Sergio Sayeg, a da je sve ostalo samo na njihovoj imporvizaciji i instrumentalnoj međuigri, rezulatat bi ledio dah. No, dobili smo puno više, transcedentalnu energiju sumanuto žestoke svirke, uz trenutke iskonske ljepote, nalijepljene vokale, jazz proplamsaje iza čega se krije daleki post rock eho. Doduše, sva objašnjenja i riječi su suvišne i nedovoljne da objasne ono što se objasniti ne može, ali da ipak donekle pokušamo.

Ideje i inspiracije na albumu „Universalists“ su mnogobrojne. Numera koja otvara album „Cue To The Machines“ započinje snimcima hora iz Đenove, koje je snimio Alan Lomax, krajem 50tih, na čiju podlogu kreće gitarom vođena rafalna paljba sa ritmom koji nosi pradavni eho Led Zeppelina uz semplove koji vam na lice nameću grimase iz filmova David Lincha (usput, bilo bi ovdje odličnog soundtracka za prošlogodišnju novu sezonu Twin Peaksa, da je samo Linch znao).

Album nastavlja još nepredvidljivije, ali jednako uzbudljivo. „Post-World“ pliva u Gatovoj gitari iz tradionalne španske elegičnosti, dok je četvrta numera, jedna od najluđih „Cockfight“ u korijenima gamelanske muzike sa Balija preobražena u noise/punk koji razara atome.

Donekle smirujuća, uz narastanja ritualne snage i šamanskih bubnjeva je „Medicine“ snimljena uz „Eastern Medicine Singers“, grupu američkih starosjedilaca, koje je Gat sreo slučajno, prilikom nekog festivala na kome su oboje bili bukirani. Impresioniran onim što je čuo, poziva ih na saradnju, što crvenkošci u startu odbijaju, ali kad su čuli čime se u stvari bavi Yonatan Gat, na binu su ugurali svoje ogromne bubnjeve i transični ples je počeo. Improvizacija na djelu, koja se čuje u svom iskonskom obliku.

Zvučne zidove probija „Chronology“ u kojoj se Gat na kratko transformiše u bliskoistočnog Hendrixa, uz najintenzivniji ritam na svijetu u ovom trenutku. Numera je semplovana davnom španskom pjesmom o žetvi i sekvencama Antonín Dvořák-ove “American Quartet” (1893) uz ritam koji probija dimenzije vremena i prostora. I tu negdje treba da vam bude jasno o kakvom se ovdje albumu radi, i koji se podtekst krije iza burne muzike koja preskaće kontinente i kulture i uvlači ih u vrtlog današnjice, haotičnog vremena i nepredvidive budućnosti.

Nije to jedino promišljanje ovog albuma. Baš danas, 2018 ovakav album je neophodan, da šokira, zapita, trgne. Čitav haos (koji je to samo relativno) može da posluži kao soundtrack današnjice, iz kojeg moramo dublje zaroniti u davne, i različite tradicije, da bi smo dobili potencijal za odgovore i rješenja budućnosti. Mogućnosti su nepregledne, ali ono što je evidentno je ta ideja da se novi svijet rađa i ritualnoj proslavi svih naših razčitiosti, kojoj treba da se u potpunosti prepustimo, otpustimo sve kočnice i divimo njenom rađanju.

Eto takav je album „Universalists“, urgentan i inspirišući, nov i pun značenja, pa ako je to uslov za album godine, neka tako i bude!