KUPEK 282, Od žrtava genocida na zastavi, do žrtava genocida na zidu

Pričamo o moći njegovog pozorišta da se odupre tom mraku, pričamo o traumama, ali prije svega, iako to možda tako ne zvuči, pričamo o žrtvama jer tamo gdje je Zlatko stao u predstavi, ispisujući na zastavi Republike Srbije 8372 imena ubijenih u genocidu nastavila je Jelena Jaćimović, koja je samo dan kasnije u istom tom prostoru postavila svoju izložbu www.ArchiWar.com, “Priče i sećanja o genocidu u Srebrenici”.

Ovo je godina u kojoj obilježavamo 25 godina od srebreničkog genocida. On se nije desio. Ne onako kako to zvuči kad kažemo “genocide se desio”. Kao da je splet okolnosti doveo do toga. Kao spontani pobačaj. Ne! Genocid je pomno pripreman, prvo u umovina akademika, intelektualne, kulturne “elite”, da bi zatim bio sprovođen u djelo na terenu. Rezultat je 8372 ubijena, od čega čak 1729 nema svoj mezar.

Ako pokušate zaći u umove onih koji su prethodno pripremali teren postoji opasnost da iz njih nikad ne izađete, da ostanete vječno zarobljeni u tom prostoru razmišljanja pokušavajući naći odgovor na pitanje – zašto? Postoji, ukoliko nemate jasnu ideju šta sa tim želite i kako da pretočite ta saznanja. Pozorišna predstava, recimo, je jedna od ideja u koju mogu da se pretoče ta saznanja koja će se kasnije pretakati na publiku, a koja će publika kasnije pretočiti svojim poznanicima i tako će se širiti krug spoznaje. Da li je dovoljno?

O tome u 282. KUPEK-u pričamo sa Zlatkom Pakovićem, čovjekom koji je učinio upravo to – zašao je u umove onih koji su pripremali teren, a sve je pretočio u pozorišnu predstavu: “Srebrenica, kad mi ubijeni ustanemo”, a koja se, krajem septembra 2020. godine, igrala u Centru za kulturnu dekontaminaciju i koja će se, vjerujemo to, igrati i dalje van Beograda, van Srbije jer, iako lokalno smještena, ovo je globalna priča.

Pričamo o moći njegovog pozorišta da se odupre tom mraku, pričamo o traumama, ali prije svega, iako to možda tako ne zvuči, pričamo o žrtvama jer tamo gdje je Zlatko stao u predstavi, ispisujući na zastavi Republike Srbije 8372 imena ubijenih u genocidu nastavila je Jelena Jaćimović, koja je samo dan kasnije u istom tom prostoru postavila svoju izložbu www.ArchiWar.com, “Priče i sećanja o genocidu u Srebrenici”.

Ona je imala još teži zadatak, da uđe u glave žrtava i da im da neki vid novog života jer žrtve nisu samo broj, nisu samo masovne grobnice, nisu samo kosti koje se pronađu. Žrtve su bile osobe poput nas sa svim svojim nadanjima, strahovima, vrlinama, manama.

A u vrijeme genocida, tog jula 1995. godine, imala je samo tri godine.

Nedovoljno da bi tad znala, ali ne i da ne bi osjećala, makar podsvjesno jer o genocidu se ipak pričalo. Stidljivo i nedovoljno, ali se pričalo. Protiv rata i protiv zvjerstava se protestvovalo. Stidljivo i nedovoljno, ali na ulicama su bili, a posebno bile antiratne aktivistkinje, predvođene Ženama u crnom i tu i tamo je ta informacija stizala u svaki dom. Stidljivo i nedovoljno, ali je nalazila put zahvaljujući njihovoj ustrajnosti.

Zato u drugom dijelu emisije slušamo upravo Jelenu, ali i Stašu Zajović, pripadnice dvije generacije žena kako bi napravili tu finu međugeneracijsku poveznicu, kako bi pričali o načinima borbe protiv negiranja genocida, protiv relativizacije zločina, protiv revizije istorije.

Staša i Jelena već imaju zajednički istorijat borbe, ne samo kontra relativizacija, već i na terenu, prije svega na suđenjima Milutinu Jeličiću, Jutki, lokalnom moćniku zbog seksualnog uznemiravanja Marije Lukić. Ta vatra sa ulica se prenosi i širi se na digitalno polje sa kojim Jelena barata, a održavamo je, vjerujemo u to, i u KUPEK-u na naš način.

Ovaj, 282. KUPEK, može poslužiti i kao definicija onoga što želimo svih ovih 10 godina da postignemo. Želimo da kroz umjetnike i umjetnice damo glas žrtvama, potlačenima, marginalizovanima, jer često su to i sami naši gosti i gošće. Želimo da damo glas onima koji godinama svoje živote rizikuju ukazujući na pogubnost nacionalizama, između ostalog, kako bi tu vatru održavala neka druga generacija. Do neke koja će konačno steći prijeko potrebni mir.

Nije fer, znamo, da se to ostavlja u amanet, jer nema nikakvog razloga da netko ko je imao tri godine, ili manje osjeća krivicu zbog politike koju vodi država u kojoj je rođena. A veličina osoba se mjeri i tim osjećajem, koji je zajednički i Zlatku i Staši, ali i Jeleni i to zbog onih koji hodaju u našim snovima i mislima. I to nikad ne hodaju sami. Čak ni kad nađu svoj mir, nemir, barem KUPEK-u, neće dozvoliti da sve ostane samo na imenu na spomen ploči jer ljudi zaslužuju puno više.

A taj nemir, nadam se, da će uticatiiI na vas, makar da poslušate ove sjajne goste, a onda i da pogledate predstavu Zlatka Pakovića, kao i da se udubite u radove Jelene Jaćimović koji su sada vaši. Možete ih naći I na sajtu www.archiwar.com, možete čak i sami da učestvujete u njegovom daljem kreiranju.

A za početak, slušamo se od 20 h jer “umjetnost je najjača politička opcija”.

Ako propustite ove termine nađite nas na mixcloudu i podržite KUPEK:

www.patreon.com/KUPEK

PayPal: [email protected]