MORSKO DOBRO ILI ZLO: ULOGA JPMD U ZAŠTITI I VALORIZACIJI BOKE

Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom djeluje već gotovo 30 godina. Kakva je njegova uloga u zaštiti i valorizaciji prirodnog i kulturnog nasljeđa bokeljskih obala? Da li je Morsko dobro svojim djelovanjem unaprijedilo ili unazadilo kulturni pejzaž Boke?

Piše: Antonela Stjepčević

ČEMU SLUŽI MORSKO DOBRO?

U skladu sa Zakonom o morskom dobru, 2. juna 1992. godine, odlukom Skupštine Crne Gore osnovano je Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom, sa zadatkom da obezbijedi zaštitu i unapređenje korišćenja morskog dobra, upravljanje morskim dobrom, zaključivanje ugovora o korišćenju morskog dobra, izgradnju i održavanje infrastrukturnih objekata za potrebe morskog dobra.

Kada se kaže morsko dobro, tu se misli na:

Morsku obalu, unutrašnje morske vode osim voda Skadarskog jezera i rijeke Crnojevića, privezišta, pristaništa, sidrišta, vezove, ponte, poste, mandraće, navoze, nasipe, sprudove, plaže, kupališta, šetališta uz more, hride, limane, grebene, vrulje, izvore i vrela na obali, kanale spojene sa morem, pješčane dine, močvare na obali, podvodne pećine, podmorje, morsko dno i podzemlje, teritorijalno more, kao živa i neživa bogatstva u njima. Mislimo I na obalu rijeke Bojane na teritoriji Crne Gore; kao i na dio kopna koji obezbjeđuje pristup obali i moru i služi uobičajenom korišćenju mora i rijeke Bojane.

Morsko dobro podrazumijeva površinu od 2.504 km2 i kopneni dio od 49 km2, što ukupno čini čak 18,5% teritorije Crne Gore.

Valorizacija prostora na obali i moru trebalo bi da se ostvaruje uz striktno poštovanje urbanističkih i drugih prostornih planova, a očuvanje javne funkcije morskog dobra moralo bi biti obavezno, bar je tako navedeno na sajtu ovog Javnog preduzeća.

Sva fizička i pravna lica mogu biti korisnici morskog dobra u Crnoj Gori.

Pojedinačno pravo korišćenja morskog dobra ostvaruje se putem Ugovora o korišćenju sa ovim preduzećem.

Postoje četiri modela investiranja u morsko dobro:

Prvi podrazumijeva da je investitor projekta korisnik morskog dobra i da sam realizuje projekat. U ovom modelu Javno preduzeće učestvuje sa lokacijom, vremenom korišćenja i administrativnim menadžmentom. Korisnik učestvuje sa sredstvima i organizacijom.

Drugi podrazumijeva da je investitor projekta samo Javno preduzeće. U većini slučajeva radi se o nekomercijalnom ulaganju u uređenje, izgradnju ili zaštitu morskog dobra.

Treći model podrazumijeva zajedničku investiciju Javnog preduzeća i lokalnih zajednica, turističkih društava i drugih subjekata. Ovdje se radi o zajedničkom ulaganju zbog nemogućnosti samo jednog investitora da sam snosi troškove i organizuje realizaciju konkretnog projekta.

Četvrti se uglavnom koristi kada su u pitanju nekonvencionalne investicije manjeg obima i jednostavne u tehničkom smislu. Javno preduzeće ovim modelom nudi građevinski materijal, projekat i nadzor. Ovaj model se koristi najčešće prilikom uređenja obale, ponti, mandraća, obalnih zidova i slično.

Kako je navedeno na sajtu Javnog preduzeća, principi i modeli korišćenja i uređenja morskog dobra imaju zajedničke ciljeve:

afirmaciju ulaganja sredstava u morsko dobro; optimalizaciju uloženih sredstava; povećanje motivacije da se preduzetničke ambicije i energije usmjere ka ekonomskoj valorizaciji morskog dobra sa ciljem njegovog unapređenja i zaštite; animaciju građana i predizetnika za uključenje u programe zaštite i razvoja morskog dobra.

Zakon o morskom dobru donesen je 1992. godine. Dorađivan je 1994, 2008, 2009, 2010 i 2011. Za ovaj Zakon važi mišljenje da je “diskriminatorski i protivustavan”, a najviše primjedbi je vezano za članove kojima se ukazuje na neprenosivost stvarnih prava, pravo preče kupovine i pripadnost objekta morskom dobru. Godinama se ukazuje na selektivno primjenjivanje ovog Zakona kao i na mnoge nepravilnosti u radu Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom.

Dosadašnja praksa crnogorskih sudova da državi dozvoljava upis vlasništva na imovini u zoni morskog dobra po sili zakona, sudeći prema ocjeni Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu (ESZLJP), moraće da se mijenja.

Na Predlog Zakona o morskom dobru 2015. godine podnešeno je čak 70 amandmana, a da slika bude jasnija, sam Zakon o morskom dobru ima 64 člana.

Ovaj predlog je povučen iz procedure 2016. godine.

KAKO ULOGU JPMD U ZAŠTITI I VALORIZACIJI OBALE BOKE KOTORSKE VIDI STRUČNA I ZAINTERESOVANA JAVNOST?

Za ocjenu uloge JPMD u zaštiti i valorizaciji obale Boke Kotorske pitali smo Biljanu Gligorić iz kotorskog Expeditia, koji se kroz brojne projekte tokom više od 20 godina zalaže za očuvanje nasljeđa i perspektiva za održivi razvoj Crne Gore sa posebnim fokusom na Boku i unutar nje- prirodno i kulturno istorijsko područje Kotora, koje je svojim izuzetnim vrijednostima 1979. zaslužilo status na UNESCO listi prirodne i kulturne baštine čovječanstva.

“Što se tiče ocjene da li JPMD na pravi način štiti i valorizuje obalni prostor crnogorske obale i Boke Kotorske, jako je teško dati generalnu ocjenu, prvo što Morsko dobro nije jedino koje je nadležno ili koje bi trebalo da štiti i valorizuje obalni prostor. Ono jeste primarni upravljač tog prostora, međutim tu su takođe i druge službe zaštite koje bi trebalo da se adekvatno uključe. Tu vidimo i vječitu boljku našeg sistema, generalno svih institucija koje se bave prostorom i očuvanjem kulturne baštine, da ustvari imamo katastrofalnu međuinstitucionalnu saradnju. Svakako da Morsko dobro, kao javno preduzeće kome je povjeren jedan izuzetan resurs, jeste na neki način najodgovornije da reaguje na sve nepravilnosti i probleme koji se uočavaju u prostoru za koje je ono nadležno. Sigurno da ima puno nedostataka u tom procesu. Ono što je karakteristično za Boku, na neki način privatizacija ponti, gdje se smanjuje formalno-neformalno, legalno ili nelegalno, prostor koji je na neki način javan. , imali smo kontraverzne dodjele, odnosno sprovođenje tenderskih procedura za objekte na plažama i to će sigurno naredni period da pokaže u kojoj su mjeri one bile zakonite ili nezakonite. Bilo je puno problema vezano za površine koje mogu ili ne mogu biti pokrivene određenim mobilijarom namijenjenim za plaže. Tako da, svakako ima puno pitanja na kojima se Morsko dobro nije pokazalo kao najbolji upravljač. Moram reći da ta neka prvobitna ideja, sa kojom se ja negdje i ne slažem, a to je da se taj jedan neobičan prostor, u smislu oblika i veličine tako “otkine” opštinama, kao najvažniji resurs koje te opštine imaju, da se njima upravlja tako centralizovano. Taj sistem je pokazao puno mana, prosto i po tom ugledu koje to preduzeće među crnogorskom javnosti, vidi se da preduzeće nije pokazalo opravdanost svoje uloge. Tu mora da ima mnogo prostora za unaprijeđenje, naravno ukoliko postoji opcija da Morsko dobro u takvom obliku i dalje postoji. Svakako treba otvoriti diskusiju na tu temu, uraditi analizu svih slučajeva, kada se činilo ili ne činilo, što je takođe nedostatak i da se vidi šta smo dobili sa postojanjem jednog takvog preduzeća, a negdje i šta smo izgubili. ”

Olivera Doklestić je prostorna planerka i ekspert za zaštitu životne sredine, ekološki aktivista iz Herceg Novog.

“Imam utisak, tačnije sasvim sam sigurna, da je JPMD na prvom mjestu ekonomski aspekat, pa tek onda ekološki, odnosno zaštitarski. Priobalni pojas i uski morski areal uz obalu su najosjetljiviji dio prostora. To je kontaktna zona gdje se slivaju i površinske vode, gdje su intenzivne razmjene, da kažemo kopno-more, prema tome na tom području bi trebalo obratiti mnogo više pažnje na sve aspekte zaštite. Čini mi se da to u ovom trenutku nemamo, ni u Boki Kotorskoj, ni uopšteno na cijelom području da kažemo od Rta Kobila do granice Albanije. Nekome se zaista osladilo da na ovih 105 kilometara morske obale, da kažemo ravne linije, vidi da je to izuzetno ekonomski dosta konjukturno područje, ekonomski isplativo, da može dosta zaraditi na tome. Međutim, zaboravljamo da je obala zapravo uzak pojas, da je tu koncentrisan veliki broj stanovnika, da se tu ulijevaju bujični tokovi koji pronose značajne količine vode iz zaleđa, da tu imamo i mrestilišta, imamo vrlo složenu situaciju na priobalju, ali ne ostavljamo da priroda kaže svoje, mnogo se betonira obala, mnogo se pravi novih plaža, mislim da to naprosto ne bi trebalo tako da bude. Trebali bi malo više da gledamo zaista kako su zemlje Mediterana radile na uređenju prostora, obalnog pojasa, posebno eto recimo Španija, Portugalija, Grčka, Italija. Dakle, kod nas je važno što više ležaljki staviti na plažu, uzeti što više novca preko ljeta, da to djeluje estetski lijepo može biti, ali to nije svrha zaštite životne sredine. Konfiguracija obale se promijenila, sadržaj se promijenio, izništio se veliki broj svijeta, podmorskog, uništeno je dosta prirodne vegetacije, na primjer prostor Luštice, da ne pričamo o unutrašnjosti zaliva, desiće se kroz koju godinu da više neće ostati slobodnog metra, koji neće biti izgrađen, a da ne kažem da neće uopšte biti vegetacije na njemu. Boka Kotorska uz svu svoju razuđenost obale, imala je značajnu kvalitativnu pozitivnu ocjenu, sadejstvo zelenila sa morem, to je činilo posebnu ambijentalnu vrijednost, u skorom vremenu toga uopšte više nema, neće biti, znači sve se pretvara u građevinski prostor i neko bi zaista trebalo debelo da se zamisli da li treba već jednom reći dosta je sa tim i pustiti prirodi malo na volju. ”

Istraživački centar Mreže za afirmaciju nevladinog sektora već dugi niz godina prati rad Morskog dobra. Direktor ovog centra, Dejan Milovac, za Luštravanje mora kaže:

“Mislim da možemo svi da takozvana valorizacija crnogorske obale nije u skladu sa onim što je javni interes i održivo korišćenje prirodnih resursa, već gotovo isključivo u skladu sa profitima i interesima investitora, što je za rezultat imalo ogromnu i bespovratnu devastaciju crnogorske obale. Nažalost jednu od ključnih uoga u tome je imalo i Morsko dobro čiji rad već godinama prate brojne afere, sumnje na korupciju i generalno odsustvo transparentnost. Ovo je posebno problematično kada su u pitanju djelovi obale koji su pod posebnim režimom zaštite, kao što je Boka Kotorska, gdje je i planska i neplanska gradnja dostigla razmjere koji ozbiljno ugrožavaju UNESCO status, koji je do sada bio makar formalno, kakva-takva, prepreka za konačno urbanističko uništavanje gradova u Boki. Za to do sada niko nije snosio odgovornost, što je jedan od ključnih uzroka za činjenicu da se devastacija obale nesmetano odvijala godinama, jer niko u ovoj državi nije poslao jasnu poruku da se kršenje zakona i korupcija neće tolerisati.”

MANS je povodom djelovanja Morskog dobra i drugih učesnika u devastaciji crnogorske obale podnio veliki broj prijava nadležnim organima.

“MANS je do sada podnio na destine krivičnih prijava kada je u pitanju devastacija crnogorske obale, uključujući i sam zaliv. Prijave koje su se odnosile kako na čelnike Morskog dobra, tako i na investitore, tako i na čelnike opština i katastara, koji su svojim pomaganjem omogućavali nelegalnu gradnju, uništavanje obalnog pojasa, ali kao što smo svjedoci, ozbiljne reakcije tužilaštva na sve te prijave nije bilo. Uglavnom se procesuiraju manji i pojedinačni slučajevi, dok su nosioci sistemske korupcije u Morskom dobru i katastru ostajali netaknuti. Smatram da je takav odnos tužilaštva bila neka vrsta podsticaja da se bezakonje u sklopu Morskog dobra nastavi i to je ono što će morati da se mijenja, vrlo vjerovatno sa nekom drugom ekipom na čelu tužilaštva, jer postojoća pokazala da ne želi svoj posao da radi na način koji bi obezbijedio zaštitu javnog interesa.”

Naša saradnja sa Javnim preduzećem za upravljanje morskim dobrom u ovom domenu očuvanja i zaštite kulturne baštine Boke nije bila velika, ali u segmentu u kojem je bila ostvarena je bila dobra, ističe Aleksandra Kapetanović iz kotorskog Expeditia.

„Tu prije svega mislimo na saradnju prilikom izrade studije zaštite kulturne baštine u specijalnom rezervatu Tivatska solila, jer 2017. godine Expeditio architects je putem javnog tendera angažovan od strane JPMD za izradu ove studije. Samo kao podsjetnik, specijalni rezervat Tivatska solila je zaštićen na osnovu zakona o zaštiti prirode od 2008. Godine, a 2014. je povjeren na upravljanje JPMD. Dakle, 2017. godine na osnovu smjernica i zadatka Uprave za zaštitu kulturnih dobara pokrenut je proces izrade studije zaštite kako bi se sagledale vrijednosti kulturne baštine ovog značajnog prostora po prvi put i Expeditio architects je učestvovao u tom poslu. U toj studiji, tretiran je istorijski razvoj Solila, identifikovani su svi elementi kulturne baštine, počev od tih elemenata koji su vezani za srednjovjekovnu solanu, pa sve do segmenata koji se vezuju za pokušaj obnove Solane šezdesetih godina 20. vijeka. Na osnovu rezultata i istraživanja analize date su i mjere i smjernice za zaštitu i očuvanje ovog prostora.

Predloženo je da se Solila kao cjelina zaštite kao nepokretno kulturno dobro, tj kao kulturni pejzaž. Ono što je značajno je da su rezultati te studije iskorišćeni, a u novembru 2017. je Javno Preduzeće za upravljanje morskim dobrom pokrenulo inicijativu za uspostavljanje zaštite ovog lokaliteta. Ta inicijativa upućena je upravi za zaštitu kulturnih dobara, i prema informacijama koje imamo ta inicijativa je prihvaćena, međutim proces utvrđivanja kulturne vrijednosti koji bi trebao da rezultira krajnjom zaštitom ovog prostora nažalost nije završen ni tri godine nakon podnošenja inicijative. Osim tog iskustva saradnje koji smo imali vazano za Solila, nismo imali puno prilike da sarađujemo na nekim drugim konkretnim projektima i aktivnostima.“

Solila u Tivtu su izuzetan primjer valorizacije prirodne baštine, svijetli primjer na crnogorskoj obali zahvaljujući kojem su Morsko dobro i lokalna Turistička organizacija uspjeli Tivat pozicionirati među prestižne destinacije sa oznakom Green Destinations, te zaslužiti nagradu vrhunske destinacije po svim standardima održivog razvoja. Dobrom saradnjom sa Morskim dobrom može se pohvaliti i NVO Ekom iz Kotora, operater Plave zastavice za Crnu Goru. Saša Karajović, predsjednik ovog udruženja, objašnjava:

„Saradnja sa morskim dobrom počela je još 2002. godine kada je Crna Gora, odnosno tadašnje Ministarstvo turizma i Javno preduzeće za upravljanje morskim dobrom iskazala želju da pokrenu kampanju „Plava Zastavica“. Tada su dobili pojašnjenje da to može da radi samo nevladina organizacija i onda je nakon toga Ekom postao pridruženi član fondacije za ekološku edukaciju koja na svijetskom nivou sprovodi ovaj program. Saradnja je krenula od prvog dana bez problema, s obzirom da su u tom trenutku (a to je 2002. godina) Crnoj Gori bile potrebne neke vrste potvrde pravilnog korišćenja, odnosno upravljanja plažama i „Plava Zastavica“ je bila jedan od primjera kako se to radi na svijetskom nivou. Već naredne 2003. godine Crna Gora je dobila prvih 6 pilot plaža i ono po čemu se razlikuje u ondosu na brojne druge zemlje je da je ta pilot faza počela vrlo brzo, jer je većina kriterijuma koji se traži od zakupaca plaža već definisana ugovorima sa zakupcima morskog dobra, odnosno ljudima koji drže plaže, a jedina kriterija koja se razlikuju, koja nisu bila prepoznata u tim ugovorima sa morskim dobrom bila su vezana za recikliranje (obaveza je zakupca da na plaži postoje barem tri kante za reciklažu za tri vrste otpada), takođe nepohodno je da se tokom sezone organizuje pet ekoloških akcija i barem jedna plaža na nivou opštien mora biti prilagođena osobama sa invaliditetom, tj da imaju adekvatnu rampu.

Iz godine u godinu broj tih plaža je rastao ali smo se zaista trudili da to ne bude samo fizički rast nego da bude i kvalitativni, i ono što je značajno je da je predstavnik morskog dobra kao i predstavnici ostalih bitnih institucija kao što su Ministarstvo turizma, današnje Ministarstvo ekologije, Crvenog krsta, lučkih kapetanija i drugih NVO, su članovi nacionalne komisije, koji odlučuju o kandidaturama. Naglasio bih to da međunarodni žiri nije vratio ni jednu od prijava Crne Gore u proteklih 15 godina što znači da se zaista pridržavamo svih tih kriterijuma.

Uloga morskog dobra u svom tom procesu kod kampanje „Plava zastavica“ je ta što ona organizuje i mjerenje kvaliteta vode za kupanje, ne samo za plaže sa plavom zastavicom već i za sva druga kupališta u Crnoj Gori. Te podatke i rezultate zakupci ne plaćaju, to je za njih besplatno jer kad upordimo primjere iz nekih drugih zemalja kao što su Slovenije i Hrvatska, to može iznositi i do 1000 eura na godišnjem nivou.

Situacija sa bokeškim plažama je to da su mnoge od njih pokušale, bile su po godinu-dvije u kampanji ali su jednostavno zbog tog kvalietta vode koji nije sve vrijeme na tom izuzetno visokom nivou, nisu mogle da kažem da izdrže tu trku. To ne znači da ta kupališta nisu dobra za rekreaciju i kupanje, ali nisu na tom izuzetno visokom nivou. Uvijek volim da istaknem primjer kupališta Kalardovo pored aerodroma Tivat, koje su od jednog smetlišta, iz godine u godinu tadašnji zakupci braća Marić potpuno transformisali iz jednog potpuno zapuštenog u predivno kupalište koje baš ima taj jedan porodični štih i jedno je od omiljenih kupališta ne samo ljudi iz Tivta, već i svih gostiju. To kupalište je sa nama u kampanji već čitavih 15 godina i pokazuje primjer kako se pravilnim transformisanjem nekog loše održavanog prostora može napraviti jedno prijatno mjesto“.

Boka ima sreću da u samom Kotoru imamo naučno-istraživačku instituciju Univerziteta Crne Gore, Institut za biologiju mora, koji ima sve kapacitete i uživa veliki ugled u mediteranskim okvirima. O saradnji sa Morskim dobrom, doktor marinske biologije, Vesna Mačić:

„Mi smo imali već dugi niz godina zajedničke projekte, odnosno jedan manji broj projekata su bili međunarodni projekti gdje smo i Morsko dobro i mi bili partneri. Veći broj projekata bio je onaj koji finansira Morsko dobro, a Institut je izvodio te radne aktivnosti. Najveći projekat koji je i najinteresantniji za širu javnost je „Praćenje sanitarnog kvaliteta morske vode na plažama“. To se radi od maja do oktobra tako što se svakih 15 dana nekih 100 plaža kontoroliše, a drugi projekti se odnose na praćenje biodiverziteta, zaštićenih zona ili količine otpada i slično“.

Na pitanje da li smatra da ovo javno preduzeće dobro balansira između zahtjeva zaštite prirodnog naslijeđa u Boki i potreba ekonomskih razvoja. Mačićeva odgovara:

„Kao biolog generalno nisam zadovoljna uopšte stanjem u našoj zemlji kako se mi odnosimo između tih potreba ekonomije i zaštite mora i kopna. Mislim da kod morskog dobra i kod svih drugih institucija ima prostora za značajno poboljšanje, prije svega mislim, za sad, da se mnoge stvari rade po zakonu i ja ne mogu da kažem da je neko radio sad mimo zakona u brojnim slučajevima, a imamo naravno i onih nelegalnih radnji, ali mislim d aima stvari koje se rade po zakonu, ali jednostavno po mom mišljenu zakoni nisu dobri. Imamo slučaj recimo da kod nas u zalivu nema neke generalne studije za potrebe cijelog zaliva, nego se u Podgorici uradi strateška studija za neku određenu lokaciju, pa tako dobijemo neki novi hotel sa ogromnom plažom koaj nije prirodna nego se nasipa veliki dio naše obale i to je nešto što ja nikako ne mogu da odobrim jer mislim da je zaliv vrlo osjetljiv i vrlo ugrožen, čak smo imali od UNESCA vrlo ozbiljne prijetnje. Mislim da je zaliv vrlo specifičan, vrlo ugrožen, i da mu treba posvetiti još veću pažnju.“

Za razliku od djelimično korektnog odnosa prema povjerenoj prirodnoj baštini, o kojoj je koliko toliko vodilo brigu, Morsko dobro je potpuno zanemarivalo kulturni pejzaž obalnog područja Boke. Konzervatorka Aleksandra Kapetanović iz kotorskog Expeditia, dugogodišnja stručna saradnica evropskog udruženja za zaštitu baštine „Europa Nostra,“ ukazuje na ignorantski stav prema baštini u obalnoj zoni:

„Nevjerovatno je i apsolutno nedopustivo da za tih 47 km obale mi još uvijek nemamo mapirane sve sačuvane elemente tradicionalnog uređenja obale, kojih nema toliko puno. Mi bismo morali imati kao osnovu za sve dalje planove i razvoj ovog područja jednu takvu bazu. Dobru analizu stanja sa mapiranim svim sačuvanim mandraćima, pontama, tiradurima. Takođe, vidljivo je u prostoru da se intervencijama koje se sprovode u posljednje vrijeme ta autentična obala u velikoj mjeri devastirana. Izgubili smo veliki broj tradicionalnih ponti koje se zamjenjuju novim, betonskim konstrukcijama, obloženim pločastim kamenom. Dobijamo na žalost nove plaže na mjestima gdje one nikada nisu postojale. Svakako je primjer Kampa jedan od najdrastičnijih primjera za to. Za obnovu ponti, za njihovu rekonstrukciju i adaptaciju morale bi postojati veoma jasne smjernice. Prije svega, potrebno je prekinuti taj proces kroz koji potpuno gubimo autentično tkivo i dobijamo skroz nove konstrukcije. Poseban problem za zaštitu kulturne baštine u zoni morskog dobra je i neusklađenost različitih planskih dokumenata sa studijama koje postoje. Značajan primjer u tom kontekstu je Program privremenih objekata u zoni morskog dobra, koji uopšte nije usklađen sa Studijom zaštite kulturnih dobara na području Opštine Kotor. Najdrastičniji primjer za to svakako je nepokretni, privremeni, betonski ugostiteljski objekat na Turskom rtu i parking koji se nalazi uz taj objekat, koji su unijeti u novi Program privremenih objekata do 2023.godine, a znamo da su UNESCO Komitet za svjetsku baštinu i UNESCO-ICOMOS misija koja je bila u Kotoru dali veoma jasne smjernice za taj prostor. Oni su u preporukama koje su date i koje je Crna Gora u obavezi da sprovede naveli da treba ograničiti privremeno postojanje objekta na Turskom rtu i da inače u planu privremenih objekata treba izmijeniti definicije, da bismo imali privremenen strukture, a ne strukture od betona i kamena koje u potpunosti mijenjaju određeni prostor i koje onemogućavaku da se prostor vrati u prvobitno stanje nakon njihovog eventualnog uklanjanja. Za katastrofalno loše stanje kulturne baštine u zoni morskog dobra su odgovorne sve nadležne institucije- od JPMD, preko Uprave za zaštitu kulturnih dobara, do ministarstva odgovornog za planiranje prostora. Smatram da bi svi oni zajedno morali sinhronizovano da djeluju kako bi se zaštitio ovaj izuzetno vrijedan prostor.“

SARADNJA MORSKOG DOBRA SA BOKELJSKIM OPŠTINAMA

Predstavnici bokeljskih opština generalno nisu zadovoljni saradnjom sa JPMD, koje faktički upravlja velikim dijelom njihovih teritorija. Sekretar sekretarijata za uređenje prostora Opštine Herceg Novi, Vladislav Velaš ukazuje da ne može biti zadovoljan nečim čega nema.

„Nakon godinu i po dana na ovoj poziciji, volio bih da mogu da kažem da je ta saradnja mnogo bolja. Zapravo, gotovo da nema nikakve komunikacije između Morskog dobra i Opštine Herceg Novi, odnosno sekretarijata na čijem čelu se nalazim. Mi gotovo da nemamo informacije o zoni morskog dobra, a smatram da niko od Novljana ne može bolje znati potrebe novske obale, kao što niko od bolje od Tivćana ne zna što treba Tivtu. Smatram da opštinama treba vratiti ingerencije u upravljanju vlastitim teritorijama.“

Sonja Pravilović je vršiteljka dužnosti sekretara Sekretarijata za uređenje prostora Opštine Tivat.

„U okviru djelovanja JPMD, a da ima veze sa ovim sekretarijatom, dva su važna dokumenta. Jedan je Atlas plaža, a drugi je Program privremenih objekata u zoni morskog dobra, koji je oslanja na planska dokumenta koja se zovu Državne studije lokacije, kojih na teritoriji opštine Tivat ima 11. Dosadašnju saradnju našeg sekretarijata sa JPMD ću ocijeniti jako lošom. Mislim da se svi skupa možemo složiti da se, kada je u pitanju saradnja organa lokalne samouprave sa Morskim dobrom, više možemo govoriti o nesaradnji, nekomunikaciji i neinformisanju. U Sekretarijatu za uređenje prostora nalazi se više dopisa koji su upućivani Ministarstvu održivog razvoja i JPMD, a upravo se tiču pomenutih dokumenata- Atlasa plaža i Programa privremenih objekata. U tim dopisima, mi upućujemo na način kako su ti akti doneseni, na nepoštivanje procedura, jer organi lokalne uprave nisu čak ni informisani o tim procesima. Da bismo riješili ove probleme, predsjednik Opštine Tivat, Željko Komnenović je u decembru 2020. organizovao sastanak sa menadžmentom Morskog dobra kako bismo pokrenuli rješavanje nagomilanih problema. Odluke o izmjenama Atlasa plaža su donesene 9.aprila 2020. o čemu smo mi mogli saznati samo na sajtu preduzeća. Pa smo tako saznali da se na teritoriji opštine Tivat u samom srcu grada povećava hotelsko kupalište, a skoro za polovinu smanjuje gradsko kupalište. Izrazili smo nezadovoljstvo i nepoštivanjem procedura, jer je prilikom donošenja Atlasa plaža potrebno prije svega organizovati javnu raspravu gdje građani i struka mogu iznijeti svoje stavove, pa da se tek nakon toga šalje dopis Ministarstvu održivog razvoja, kako se tada zvalo to ministarstvo. Dakle, ono što mi želimo je saradnja. Želimo da učestvujemo u donošenju odluka i želimo da se pita lokalna samouprava, kako o moru i priobalju, tako i o Programu privremenih objekata na teritoriji opštine upravo zbog toga što je svima nama jasno da je priobalni prostor jedinstven i ograničen i da kao takav mora biti dostupan svima. Ne možemo favorizovati velike investitore, iako moramo naći balans i omogućiti im poslovanje. Prije svega, moramo voditi računa o lokalnom stanovništvu, o specifičnim uslovima sredine- da zaštitimo more, da zaštitimo obalu, da omogućimo građanima da izađu na plažu, da ne dozvolimo da nam investitori okupiraju kompletnu obalu na štetu građana.“

Generalno, čini se da je djelovanje Morskog dobra u upravljanju obalom prije svega bilo okrenuto njenom iskorištavanju za sticanje brze finansijske dobiti, što je sve sem održivo. I planiranju i primjeni planova, i izboru partnera za valorizaciju ovog vrijednog područja, pristupalo se bez vizije i strategije, a problem nisu samo konkretna planska dokumenta već kompletan sistem prostornog planiranja u Crnoj Gori koji je do kraja urušen donošenjem Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata 2017.godine, što je potpuno centralizovalo planiranje i konačno dokinulo da se opštine pitaju u upravljanju vlastitim prostorom. Da li ingerencije u upravljanu obalom treba vratiti opštinama, upitali smo eksperta održivog razvoja, arhitekticu Biljanu Gligorić.

„Treba jačati lokalne samouprave i treba vratiti opštinama upravljanje, uz centralna tijela, što i jeste zadatak ministarstava- da dobrim zakonskim rješenjima i njihovom primjenom natjeraju opštine da budu bolje. A kasnije, na lokalni nivo jer opštine imaju neke svoje karakteristike, imaju neke svoje prednosti i mane, svoj odmjer kapaciteta, prirodnih, kulturnih i ljudskih resursa. Bitno je da se na lokalnom nivou razviju određenim kontrolama i jačanjem njihovih kapaciteta da im pomognu da budu bolje. Mi moramo da spustimo razvoj kapaciteti, a možete ih razviti jedino ako imate određene poluge u svojim rukama. To ne znači samo po sebi da će nam upravljanje biti bolje ili da ćemo izbjeći neke stvari ukoliko opštine upravljaju. Mislim da je to zabluda, jer naše opštine nisu mnogo bolje nego li je to centralna vlast i centralni način upravljanja. Upravo tu je zamka. Mi moramo prije svega da na pravi način uradimo analizu, da vidimo šta su sve prednosti i mane pojedinih opština, jer nisu sve opštine jednakih kapaciteta, i da se što više sa njima radi da ih osnažimo da razviju kapacitete. Nažalost, u Crnoj Gori, kada govorimo o upravljanju, zaštiti, planiranju- manje je važno da li je to centralna ili lokalna vlast kada govorimo o kvalitetu. Ali, u smislu dugoročnog razvoja, razvoja kapaciteta, neophodna karika u razvoju je osjećaj odgovornosti prema odlukama koje donosimo na lokalnom nivou. Dakle, mislim da upravljanje obalom treba vratiti opštinama, a one moraju biti dostojne i ozbiljne u tome da se ozbiljno bave prostorom. I akon izuzmemo Morsko dobro, moramo se saglasiti da naše opštine nisu šampioni u tome kako upravljaju svojim resursima.  Mi moramo raditi na procedurama, na jasnim pravilima svakodnevnog djelovanja službi, kontroli, kaznama, edukaciji, da gradimo sistem u kome nećemo zavisiti od personalnih rješenja, nego ćemo imati uspostavljena pravila koja se prenose bez obzira da li je ova ili ona vlast. Da uđemo u dugoročne razvojne procese, da kreiramo sistem koji neće zavisiti od dnevnopolitičkih promjena. Potrebna nam je dobra, objektivna analiza, nakon koje hladne glave treba da donesemo odluku koja je najbolja za crnogorsku obalu.“

Direktor Istraživačkog centra MANS, Dejan Milovac, misli da je pitanje upravljanja manji problem u cijeloj priči.

„U posljednje vrijeme svjedočimo nekim aktivnostima nadležnih organa kada je u pitanju Morsko dobro i procesuiranju odgovornih, ali mislim da se sa tim akcijama dosta kasni, jer su posljedice u prostoru ogromne i u mnogim slučajevima teško nadoknadive. Ono što tužilaštvo trenutno radi su pojedinačni slučajevi iz ogromnog korpusa sistemske korupcije, koja je godinama bila gotovo jedini obrazac ponašanja u djelovanju Morskog dobra, bilo da se radi o prikupljanju prihoda kroz davanje lokacija u zakup, kao i o investicijama u samoj zoni morskog dobra. Nisam siguran koliko bi bila dobra praksa da se ingerencije u upravljanju obalom vrate opštinama, jer smo posljednjih godina bili svjedoci tome da ni na lokalnom nivou nisu imuni na korupciju. Ono što generalno predstavlja problem je primjena zakona, kontrola i sankcije. Ona kada budemo imali praksu da se za korupciju i devastaciju prostora po pravilu ide u zatvor, manje će biti važno ko administrativno upravlja obalom.“

KAKO MLADI VIDE ULOGU MORSKOG DOBRA TE ŠTO MISLE O NAČINU NA KOJI JE RAZVIJANA OBALA BOKE?

Tamara Jovićević je prevoditeljka, u slobodno vrijeme građanska aktivistkinja.

„Djeluje kao da se odluke donose ad hoc, da ne postoji jedinstveni plan razvoja naše obale. Intervencije u prostoru nisu u skladu sa posebnostima obale i prirodnim datostima. Morsko dobro se nije potrudilo da očuva našu obalu, nego je izlazeći u susret zahtjevima investitora i privatnih lica, kako starosjedilaca, tako i ljudi sa strane, znatno oštetilo njene vrijednosti. Ono što mi najviše smeta je davanje u zaklup plaža hotelima zatvorenog tipa. Mi u centru grada, u Tivtu, imamo hotele LA Roche i Palma, koji imaju građevinske dozvole bez prava na plažu, pa su naknadno od Morskog dobra uzeli u zakup i plažu.“

Matija Grabić je diplomirani glumac i instruktor jedrenja.

„Kao neko ko je cijeli život proveo na moru i uz more, imao sam situacija sa Morskim dobrom. Doduše, mnogo više u negativnom nego pozitivnom kontekstu. Od uzurpacije obale, do dozvoljavanja nasipanja plaža, samim tim uništavanja živog svijeta u obalnoj zoni, pisanja kazni za jedrilice, mnogih poteza koje su odobrili a koje su na štetu morskog dobra, tako da smo ga vremenom nazvali morsko loše. Svi ljudi koji žive uz more znaju i vide šta je Morsko dobro radilo vremenom i kako se ponašalo i prema njima i prema njihovim malim mandraćima i sekama i koliko su zapravo dozvolili megalomaniju današnjeg vremena da uništi prirodnu i ljepotu stvaranu vjekovima. Ostaje da se nadamo da će se to uskoro normalizovati, da će ljudi koji tu rade shvatiti da moraju da nađu zajednički jezik sa građanima i ljudima od mora. Moramo komunicirati i donositi odluke na korist svih nas.

DA LI JE SITUACIJA U OBALNOM POJASU POPRAVLJIVA?

Ekološka aktivistkinja i ekspert za zaštitu životne sredine Olivera Doklestić nije optimista.

“U morskom pojasu teško da je popravljiva, prostor je jedinstven, mi nemamo hiljadu kilometara, nego sve skupa stotinu i mi hoćemo na tih stotinu, tih dvjesto i nešto kilometara neto i hotele visoke kategorije i marine i uzgajanje mari-kulture i plaže, ne znam ni ja šta sve, a to zaista ne može. Ne možemo udovoljavati željama svih. Međutim, da bismo imali neku dobru vodilju koja je zasnovana na postulatima ekologije treba imati veliko znanje i biti sit od rođenja. Nismo svi u istoj poziciji, dakle more i priobalje je dosta hranilo, hrani i hraniće, ali mislim da je situacija jako loša i da je u 90% slučajeva nepopravljiva. Moramo da čekamo neki naredni ciklus, da se ovdje dese neke tektonske promjene, pod navodnicima, a možda i stvarno, da priroda prevlada nad nama pa da se onda dozovemo pameti i da počnemo da radimo drugačije.”

Miho Belan je Tivčanin koji je više decenija živio na francuskoj obali, svim svojim aktivnostima usko vezan za more. Pustolov, entuzijasta, zaljubljenik u jedrenje i brodove, donosi nam priču o djelovanju francuskog javnog preduzeća Conservatorire du littoral, koje bismo mogli ako ni po čemu a ono po zacrtanoj misiji, porediti sa našim Morskim dobrom.

“Jedan divan primjer u Bretanju ima jedan rt koji je zapadno istaknut ka atlantiku i sa tim nekontrolisanim korišćenjem toga dijela, potpuno se uništilo, izgazilo, vozila, autobusi, svako je išao gdje je htio, kako je htio, stvorili su se raznorazni kiosci sa hranom… Taj rt se skoro potpuno biološki uništio, nestale su i ptice i svi insekti, žabe, sve što je tu moglo da prebiva. Kad se preduzeće za zaštitu sredine obalnog pojasa pojavilo, oni su zabranili apsolutno pristp rt-u na par godina, onda su to malo organizovali. Nakon te zabrane totalne, ponovo je pristup bio omogućen bilo kojem građaninu, turisti, itd. ali kontrolisano. Postavljeni su puteljci, postavljene su table sa informativnim tekstovima, svojevrsna vodiča, koji mogu da vas sprovedu kroz interesantne djelove. I taj rt, taj čitavi predio, nekliko desetina hektara, možda par stotina hektara tu ima površine, se potpuno promjenio i vratio u prirodno svoje stanje koje je imao prije 30-50 godina, kako sa biljnim, tako i životinjskim svijetom. To je jedan primjer koji se može uzet, da se po tome može nešto postići i kod nas.”

Crnogorska obala je prilično nekontrolisano razvijana, ukoliko se to uopšte može nazvati razvojem, ali poruka je da ukoliko se donese politička odluka, remedijacija je moguća i možemo vratiti život.

“Apsolutno je moguća, ali prva stvar je politička odluka, politička volja da se organizuje sve na način da se to sve povrati u život, a ne da se uništava još više. Mi imamo kod nas jedan vrlo interesantan primjer poluostrva Luštica, koje je jedno vrijeme bila vojna zona i tamo niko jedno vrijeme nije išao i taj dio naše obale je apsolutno prirodno živ, tu ima i faune i flore, ali kako se krenulo, može se desiti da se to brzo uništi.

U Francuskoj sve funkcioniše polako i čekaju se prilike kada je moguže otkupiti zemljište, imovina, nekretnine, kako generacije prolaze tako se to otkupljuje i dolazi u vlasništvo države. Ali to ne znači da više nema pristupa moru, tj. okeanu, sve je dozvoljeno, ali kontrolisano, da se ne uništava. Moramo reći da smo mi neuporedivo mlađi kao institucija i da nemamo još iskustva u tome, ali ja mislim da bi se mogli povest tim iskustvom koje imamo na raspolaganju, tim primjerima iz Francuske, Italije, Španije koja je skoro uništila svoju obalu gradnjom, nekretninama, dok danas sve što je manje korisno se ruši i lokacija se vraća u prvobitno stanje.”

Više informacija o načinu na koji djeluje Conservatoire du littoral u Francuskoj donosi nam Aleksandra Kapetanović.

“U okviru jedne studijske posjete 2013.godine imali smo priliku da obiđemo područja kojima upravlja francuski Conservatoire du littoral koji bi se mogao prevesti kao agencija ili javna ustanova za zaštitu obale. Imali smo priliku da vidimo ta područja i da se upoznamo sa načinom njihovog rada. Ova javna ustanova je formirana 1975. godine sa ciljem da se zaštite zone obale koje imaju posebne prirodne i pejzažne vrijednosti. Ovaj model nastao je po uzoru na britanske nacionalne trastove, sa razlikom da su u Francuskoj oni finansirani uglavnom od državnih para. Conservatoire du littoral upravlja obalnim područjem koje se nalazi u vlasništvu države, koje je izuzetnih prirodnih vrijednosti I istovremeno oni otkupljuju zemljište koje ima prirodne vrijednosti od privatnih vlasnika sa ciljem njihove dugoročne zaštie. 2015. godine oni su upravljali sa oko 13% ukupne površine obale Francuske, a cilj im je da do 2050. godine, da to bude oko trećina obale francuske koja će biti zaštićena i kojom će upravljati ova javna ustanova. Oni funkcioništu tako što nakon otkupa i sprovedenih neophodnih mjera zaštite, ova ustanova daje to područje na upravljanje različitim lokalnim institucijama ili organizacijama. Mi smo imali priliku da posjetimo solila Guérande, koja su veoma značajna za stanište crvenog flamingosa i koja su nakon otkupa i sprovedenih mjera, date na upravljanje regionalnom parku Camargue. Razlika između Conservatoire du littoral i našeg Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom je u tome da oni upravljaju samo zaštićenim dijelovima obale koji imaju posebne vrijednosti, a ne cijelom obalom. Takođe i činjenica da oni otkupljuju zone sa posebnim vrijednostima koje postaju onda državno vlasništvo, a sa ciljem njihove dugoročne zaštite. Oni nakon sprovedenih stručnih aktivnosti na zaštiti, ta područja daju dalje na upravljanje lokalnim institucijama i organizacijama i očigledno se ovaj model pokazao kao veoma dobar i veoma uspješan!”

Morsko dobro ili zlo, moraćemo odlučiti sami. U svakom slučaju, odgovorniji i stručniji pristup nam je neophodan ukoliko želimo da sačuvamo prostor za generacije koje dolaze i utremo put održivosti, koja nam do sada nije bila u fokusu.

Članak je dio projekta „Lokalni mediji za aktivne zajednice: Istraživačke priče o moru,“ koji partnerski realizuju Lokalni javni emiter Radio Tivat i internet radio Radio Bruškin.

Projekat „Lokalni mediji za aktivne zajednice: Istraživačke priče o moru“  je podržan je kroz program „Podrška lokalnim medjima – priče iz prve ruke“ koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje – CGO, B film, SHARE fondacija, Institut za poslovnu i finansijsku pismenost. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave, digitalnog sruštva i medija Vlade Crne Gore.

Sadržaj ove emisije je isključiva odgovornost Radio Tivta i Radio Bruškina i ne odražava nužno stavove Centra za građansko obrazovanje – CGO, B filma, SHARE fondacije i/ili Instituta za poslovnu i finansijsku pismenost.