PONOĆNI KONCERTI: DAVID CROSBY, KAKO GA PAMTI RADIO

Napustio nas je i David Crosby, kapetan Laurell Kanjona, čija se plovidba preselila nekim drugim morima i kanjonima. Moramo ga ispratiti dostojanstveno, a a nama je to najdraže slušajući koncertne snimke koje su bilježila, tj, sačuvala radio emitovanja, pa ćemo u ovim Ponoćnim Koncertima slušati snimke iz San Francisca (1970), Oaklanda (1986) i Upper Darby, Pa (1989). Za podsjećanje o liku i djelu David Crosby-a prenosimo u cjelosti tekst Novaka Govedarice sa portala Stereo Art:

IN MEMORIAM: Dejvid Krozbi, neukrotivi duh rokenrola

Jedan od najstrasnijih – mnogima i najstrašnijih – stvaralaca i izvođača rok muzike 20. vijeka, posebno prekretničkih šezdesetih i prve polovine sedamdesetih godina, preminuo je nakon duže bolesti, u 82. godini.

Dejvid Krozbi je tokom cijelog života bio manje ili više hipik, rokenrol i kontrakulturna ikona, najčešće nemirnog i divljeg duha koji istražuje i izaziva, što je rezultiralo razmiricama odnosno razilaženjem sa brojnim (redom izuzetnim) muzičarima sa kojima je sarađivao; pred kraj života, po sopstvenom priznanju, postao je svjestan gorke činjenice da praktično ne govori niti sa jednim od kolega sa kojima je bio u dva epohalna američka benda: The Byrds i Crosby, Stills, Nash (& Young)… A sa oba se uselio u Rokenrol kuću slavnih.

Kao suosnivač, jedan od gitarista i vokalista legendarnih Berdsa, zajedno sa Rodžerom Mekvinom i Džinom Klarkom kreira revolucionarni melanž američkog folka, roka, pop harmonija, džez elemenata i psihodeličnih sastojaka, koji nakon njegovog izbacivanja iz benda 1967. godine – manje zbog temperamenta a više zbog žestokih političkih izjava na koncertima, ali i kreativnog neslaganja u vezi daljeg djelovanja benda – skreću mnogo dalje u smjeru kantrija, tačnije definišu kantri-rok (utabanim stazama Grema Parsonsa i Krisa Hilmana).

Čini se da upravo Krozbi bio najzaslužniji za psihodelične primjese u njihovom zajedničkom djelovanju, čija je jedna od kreativnih kulminacija “Eight Miles High”, slojeviti supersingl koji se smatra jednim od temelja melodičnog psihodeličnog roka, među najuticajnijim numerama 60-tih, ali i najboljim singlovima svih vremena.

Aranžiranje predivnih harmonija i slaganje glasova Krozbi nastavlja i u sledećem superbendu, skupa sa Stivenom Stilsom i Grejemom Nešom. Njihov debi “Crosby Stills & Nash” iz antologijske 1969. godine, takođe je jedan od najuticajnih albuma možda najvažnije dekade prošlog vijeka, zajedno sa remek-djelima prethodnog Dejvidovog benda.

Na kultnoj ploči “Déjà Vu” pridružio im se još jedan velikan, Nil Jang, a na istoj se našla himna američkog kontrakulturnog pokreta, pjesma za koju se Krozbi strasno založio da – uprkos protivljenju nekih članova – ipak završi na albumu i da je lično otpjeva – pa da na autentičan način opjeva duh šezdesetih i hipi pokreta (koji će se ubrzo rasplinuti u magli droga). I sam ovisnik, Krozbi tokom sedamdesetih mijenja marihuanu i LSD za kokain, kasnije i heroin, što doprinosi nizu nepredvidivih, žestokih situacija. Puno puta je hapšen, kako zbog narkotika tako i zbog posjedovanja oružja, a 1982. provodi čak devet mjeseci u zatvoru u Teksasu… Kasnije je tvrdio da je svojevrsni okidač za prelazak na teške droge (i te neobuzdane godine) bio gubitak voljene djevojke, Kristin Hinton, koja je poginula u saobraćajnom udesu 1968. godine.

Nakon što se proslavio, Krozbi za života nije kratio kosu, barem ne do kraja, niti svoje ikonične  brkove, ostajući simbol neukrotivosti i izvorne rokenrol pobune. Njegov glas nije ga izdao ni u kasnim godinama, mada je smatrao da ne može više svirati kao nekada, posebno ne na koncertima;  nekoliko godina prije smrti odlučio je da se povuče sa scene – pa se predomislio!

Uprkos nestalnim, nepredvidim profesionalnim odlukama, te turbulentnom životu opisanom u dvije autobiografije, Dejvid Krozbi će ostati upamćen po brojnim antologijskim pjesmama i nizu esencijalnih albuma, ali i onom koji je (nakon više decenija) stekao kultni status – konkretno solo izdanju indikativnog naslova – “If I Could Only Remember My Name” – iz daleke 1971. Nakon toliko godina, a kada prođe još koliko, ostaće živa Dejvidova muzika, ali i njegov neuništivi duh koji ga je spasao puno puta, kako je to kazivao u intervjuima, da ne napusti pozornicu (života) mnogo ranije, još prije pet, ili više, decenija.

“Ponoćni Koncerti” su na programu svakod dana od ponoći. Svaki koncert emituje se od ponedjeljka tokom čitave sedmice. Uređuje i piše : Tomislav Žegura.