PONOĆNI KONCERTI: It’s a War !!!
Written by Bruškin Radio on July 28, 2023
Napustila nas je legendarna pjevačica i izmučena duša Sinéad O’Connor, u 56. godini. Njene duboke i prodorne oči, nevjerovatan glas i umjetnički integritet bili su tokom čitavog života u ratu, u ratu sa zlim, tamnim stranama ovog svijeta koji su porobili i zlostavljali mnoge narode, uključujći i njen, Irski. Ništa se ne može uporediti s njom, da parafraziramo znate koju pjesmu, a ovaj osvrt, uz najavu koncerata koji ćemo slušati, odnosiće se na život, muziku, i borbe Sinéad O’Connor koje možemo slobodno nazvati: War !!!
Until the philosophy,
Which holds one race superior
And another inferior,
Is finally and permanently
Discredited and abandoned,
Everywhere is war.
Tako kaže prva strofa čuvene numere Bob Marley-ja koju je i sama Sinéad izvodila, i dobro na svojoj koži osjetila. Problematično djetinjstvo, prelilo se u problematičan život, do samog kraja, ali veliki muzički dar, glas i stav, kao i poruka, prenijeta je čitavom svijetu.
Širokoj publici, Sinéad O’Connor postala je poznata kad smo čuli, i vidjeli spot za nevjerovatnu numeru “Nothing Compares 2 U”, davne 1990., koja joj je dala karijeru. Pjesmu je nekoliko godina ranije napisao Prince (za koga je uzgred Susanna Hoffs uvijek tvrdila da ima perfektan osjećaj da piše pjesme za žene) i prvi put je objavljena na albumu grupe “Family” 1985., dok ju je Sinéad legalno obradila tokom snimanja njenog drugog po redu albuma I Do Not Want What I Haven’t Got (1990).
No, da se ne lažemo, Sinéad O’Connor je ovu pjesmu preuzela, i učinila potpuno svojom, jer je tek njena verzija postala planetarni fenomen. Pitanje je šta bi sa pjesmom bilo da je ostala samo u “Family” verziji, čak i da ju je snimio i sam Prince.
Neke pjesme imaju čudnu sudbinu, i potreban im je određen dodir sa strane, da od njih napravi istinska remek djela. “Nothing Compares 2 U” je takva numera. Ali, i pored izliva emocija, Sinéad O’Connor nije imala namjeru da samo zabavlja puk, već i da nešto kaže. Tako je 03.10.1992. u već čuvenom nastupu u TV emisiji “Saturday Night Live” pocijepala Papinu sliku i objavila rat katoličkoj crkvi, optužujući ih za seksualno zlostavljanje djece.
I od tada, mediji, diskografi, većina fanova, a i kolega muizičara, smatraju je ludom, neuračunjlivom, konfliktnom (navodno je i sa samim Princom imala konflikt) i , o da…kontraverznom. Jer, po začuđenim medijima, kontraverzno je pocijepati sliku vjerskog vođe…., a nije postavljeno pitanje o kontraverzi silnih seksualnih zlostavljanja, koje katolička crkva, ta namjračnija zvanična svijetska organizacija radi stoljećima djeci širom svijeta ( o čemu se danas mnogo više govori, ali opet, ne toliko u medijima glavne struje jer…talasa), a količina zla, mentalnih programa i zločina svake vrste koje je ova organizacija uradila samo njenoj matičnoj zemlji Irskoj, neće stati ni u sve knjige izvinjenja, koje crkva sad, kao fol pokušava da izvede i time se opravda.
Natjerati čitavu naciju na kolektivnu traumu u kojoj se zaboravlja sopstveni jezik i identitet, a ne pomažu ni mora alkohola koji su ovi popili pokušavajući da zaborave ko su.
No, u muzici i umjetnosti uvijek češće progovore žene, ta najomraženija bića spodobama sa lentama. Nije naravno samo naša tragična junakinja imala ovaj problem. I njena suplemenica i koleginica Dolores O’Riordan….uh, ništa manje talentovana i svoja, mučila je slične bitke od djetinjstva, iza zatvorenih vrata vječnog muškog ćutanja.
Napadane, ostavljene od te iste gnusne industrije za koju su prodale milione ploča. Uglavnom bez ičije podrške, izuzev nekoliko (vrijednih) kolega muzičara u slučaju Sinéad na njenoj strani bili su Peter Gabriel, Kris Kristofferson, Bob Dylan, Kate Bush, Roger Waters…primjetićete da su dušebrižni mediji i mnoge od pomenutih voljeli da strapju u isti koš.
Pa ipak, hrabre žene progovore i mediji ih smatraju ludima, i kontraverznima. U slučaju Sinéad O’Connor sve do juče. Sve do smrti. Onda kreću pohvale, onda epiteti evoluriaju u legendarna, bezkompromisna, samosvojna.
Teško licemjerje svijeta koji odbija da se porbudi, da prihvati nečiju ranjivost i da zbaci okove ropstva. Na to licemjerje osvrnuo se još jedan kolega muzičar, ha…za mnoge kontraverzni Morrissey i napisao članak koji prenosimo ( a prevod preuzimamo sa portala Ravno Do Dna) :
“Mogla je dati samo toliko ‘sebe’”. “Odbacila ju je izdavačka kuća nakon što je za njih prodala 7 milijona albuma. Postala je luda, da, ali nikad nezanimljiva. Nije učinila ništa loše. Imala je ponosnu ranjivost… i postoji određena mržnja muzičke industrije prema pjevačima koji se ne ‘uklapaju’ (ovo predobro znam), i nikad ih se ne hvali do smrti – kada, konačno, ne mogu odgovoriti.”
“Okrutno igralište slave danas vrvi od hvale za Sinead… s uobičajenim moronskim etiketama “ikona” i “legenda”. Hvališ je sada SAMO jer je prekasno. Nisi imao petlje uzdržavati je dok je bila živa i tražila te. Tisak će umjetnike etiketirati kao štetočine zbog onoga što prešućuju… a Sinead bi nazivali tužnom, debelom, šokantnom, ludom … oh, ali ne danas!”
“Glazbeni izvršni direktori koji su nabacili najšarmantniji osmijeh kad su je odbili za svoj popis čekaju u redu kako bi je nazvali ‘feminističkom ikonom’, a 15-minutne slavne osobe i goblini iz pakla i diskografske kuće umjetno pobuđene raznolikosti guraju se na Twitteru… a oni su bili ti koji su Sinead natjeraju da odustane… jer je odbila da je se etiketira i bila je degradirana, kao što su oni rijetki koji pokreću svijet uvijek degradirani.”
“Zašto je itko iznenađen što je Sinead O’Connor mrtva? Kome je bilo dovoljno stalo da spasi Judy Garland, Whitney Houston, Amy Winehouse, Marilyn Monroe, Billie Holiday? Gdje ideš kad smrt može biti najbolji ishod? Je li ovo glazbeno ludilo bilo vrijedno Sineadina života? Ne, nije.”
“Bila je izazovna i nije se dala definirati, a imala je hrabrosti govoriti dok su svi ostali sigurno šutjeli. Maltretirali su je samo zato što je bila svoja… Sutra će se ulizice vratiti svojim online sranjima i svojoj ugodnoj kulturi raka i svojoj moralnoj superiornosti i svojim osmrtnicama papagajskih bljuvotina. I bit će uhvaćeni u laži na dane poput današnjeg… kad Sinead ne treba vaše sterilne splačine.”
Da li će priča o Sinéad O’Connor u posthumnom nastavku dobiti neki drugi, značajniji pogled, ili će je se sjećati samo na twitteru, ostaje da se vidi, a kako stvari sada stoje, čini se da će, baš kako je Bobiška rekao, da ga ponovo parafraziramo…dok sile zla koje nastavljaju zlostavljati naše duše, umove i djecu, prerušene u duhovnost, dok im leđa čuvaju vjerne medijske sluge, dok nad svima bdije ujka kapital…it’s gonna be a war !!!
A život i muziku Sinéad O’Connor slavićemo na našem radiju, kao i do sada, dok ove sedmice, u njenu čast, u Ponoćnim Koncertima slušamo dva koncertna snimka, oba nastala radio broadcastom, kome nikada do kraja nećemo uspjeti iskazati zahvalnost:
- Genewa, Switzerland May 30. 2013
- Pinkpop Festival Netherlands, May 23. 1988
“Ponoćni Koncerti” su na programu svakod dana od ponoći. Svaki koncert emituje se od ponedjeljka tokom čitave sedmice. Uređuje i piše : Tomislav Žegura.