BUKA OD WILKOTORA, Wilco @ Parking Benovo, Kotor 24.06.2016

Written by on June 27, 2016

Dva dana nakon InMusica, Wilco je nastupio u Kotoru.Dok smo se približavali samom rubu hrvatskog juga i hrvatsko-crnogorskoj granici u suton proteklog petka moj suputnik Goran Dević i ja smo se osjećali i ponašali kao da smo i sami junaci pjesama benda koji toliko strastveno volimo i štujemo već dva desetljeća da nam prelazak 700-injak kilometara ne bi li postali dio rock ‘n’ roll povijesti jednog grada koji možda još nije ni svjestan svoje važnosti, odnosno možda to znaju i trebaju znati samo određeni i «pravi» ljudi mada im njihova skromnost i otvoreno, veliko rock ‘n’ roll srce to vjerojatno i ne dopušta.

Piše: Vladimir Gojun

Fotografije: Aleksandar Ratković

I Kotor ima svojeg Matu Škugora. Ime mu je Ivan Gvido Krivokapić. Izgleda kao mlađi brat Willa Oldhama, vrlo skroman i čini mi se prizeman tip. Nisam ga upoznao, još, ali čuo sam samo dobre stvari o njemu, a mnogi ga gledaju kao vođu jedne scene i struje koja je po mom mišljenju od vitalne važnosti za još jednu u nizu, tranzicijsku, sredinu ovog napaćenog Balkana. Entuzijazam i vizija cijelog tima oko Sea Rock festivala priča je koja će, ako bude sreće, vjerojatno jednog dana biti pričana kao legenda jednog vremena, iznimno urbana ali u kontekstu namjere njenih začetnika i organizatora da ju dovede do univerzalnog, kozmopolitskog nivoa. Ta priča je važna ne samo za Kotorane, već i za Crnogorce, kao i za cjelokupnu «regiju», taj, neshvatljivo, nepopularni naziv. Organizacija ovakvog događaja je kruna jednog kontinuiranog, plodonosnog i uspješnog perioda Gvida i njegove klape, njihove upornosti i dosljednosti, bokeljske srčanosti i bratstva kakvu rijetko viđamo u ovim mračnim vremenima.

Kotoru se, iako rijetko, vraćam s jednim posebnim osjećajem. Stoga kad je objavljeno da Wilco tamo nastupa, i to besplatno što je PR-ovski briljantno zapakirano kao poklon Vlade Crne Gore svojim građanima povodom jubilarne 10.godišnjice crnogorske nezavisnosti,  sve se nekako poklopilo i mogao sam ponovno na put.

Bilo je vrlo neobično došetati se do parkinga Benovo, sat vremena prije početka koncerta i vidjeti praznu lokaciju, smještenu podno jedinstvena Mediteranskog fjorda, opasanog zidinama. Prepali smo se da nismo jedini koji dijele uzbuđenje gledanja Wilca već drugi put isti tjedan, zapravo samo dva dana nakon što smo ih gledali na maestralnom nastupu u Zagrebu. Moram odmah napomenuti da sam preko Izae-ovaca Dejana i Jadre upoznao i našeg novog ‘potlistaškog’ dopisnika Tomislava Žeguru, ujedno jednog od organizatora samog koncerta, urednika briljantnog Radio Bruškina koji je putnicima namjernicima odmah sredio i spavanje i učinio da se zaista osjećamo kao doma.

No, da se vratimo glavnoj temi ovog teksta. Wilco su jedan od najvažnijih američkih rock bendova posljednjih 20 godina. Izlaskom drugog albuma „Being There“ 1996. godine su se počeli upisivati u mentalne rock enciklopedije svakog ozbiljnijeg konzumenta svjetske rock glazbe. Sa svakim novim albumom, Wilco je rastao, a rasla je i moja ljubav prema njima. Jeff Tweedy se prometnuo u jednog od najvećih i najbitnijih pjesnika i tekstopisaca moderne američke glazbene povijesti.

Uz nadrealnu pozadinu osvjetljenih kotorskih klisura, Benovo se polako punilo i koncert je započeo u 22 sata. S prvim taktovima openera sa posljednjeg albuma „Star Wars“, nebo su počele šarati munje. Sve je mirisalo na oluju. Kotorski koncert je ipak trebao biti poseban stoga što su za bis odlučili odsvirati akustični set koji je uključivao i izvedbu pjesme „It’s Just That Simple“ koju izvodi basist, i uz Tweedyja jedini originalni član Wilca, John Stirratt međutim jaki vjetar i povremena kišica spriječili su ostvarivanje ovog cilja no to nije umanjilo intenzitet i dramaturgiju samog koncerta, iako mi je bilo neopisivo žao. Bend je otpočetka izgledao opušteno, Tweedy je bio većinu koncerta nasmiješen i vidno raspoložen. Iako tu večer nije bio pretjerano komunikativan s publikom, jer kao da nije želio gubiti vrijeme na komentare i pošalice već predstaviti svoj bend u najboljem svjetlu. Bend kojeg vodi već preko dvadeset godina. Jednom prilikom usred koncerta je čak zgodno prokomentirao kako su počeli snimati albume mnogo prije nego što su Crnogorci stvorili svoju novu državu. Mnogo puta su pokazali svoju neustrašivost, kako glazbenu tako i ljudsku pa ih ni sitne opstrukcije poput kišice i vjetra nisu pokolebale da nas prošetaju kroz dugu i bogatu glazbenu karijeru pjesmama „I am trying to break your heart“, „Hummingbird“, „Handshake Drugs“, „Kamera“, „Jesus Etc.“, „Box full of letter“. Koža na vratu se ježila, dlake na rukama nakostriješile, i oči caklile svaki put kad bi svojim katarzičnim, hrapavim glasom Tweedy ujedinio šaroliku publiku, sve nas učinio svjedocima jedinstvenog trenutka kad glazba briše granice među ljudima, cijelim narodima. Briše mentalne i fizičke barijere nametnute ljudskim strahom. Tako je i publika jednu svježu i prekrasnu bokeljsku večer bila neustrašiva i oslobođena bilo kakvog straha. Kao što sam i ranije napisao, u posljednji trenutak Wilco se odlučio odustati od akustičnog seta i započeti nastavak koncerta posvetom Ivanu, organizatoru koncerta uz pjesmu „California Stars“.

Ubrzo je slijedila trilogija country rock bisera s ranije spomenutog albuma „Being There“ koji je ove godine napunio dvadeset godina. „Red Eyed and Blue“/“I Got You (At the End of the Century)“/“Outtasite  (Outta Mind)“ su bile eksplozivna i savršena kulminacija koja je rezultirala ovacijama okupljene publike. Tako se privela kraju jedna dirljiva, i fantastična priča, prije mnogo godina gotovo nevjerojatna da bi se činila mogućom. Ali evo, upornošću i strpljenjem jednog čovjeka, iako ne želim zanemariti niti obezvrijediti podršku Ivanovih suradnika, postignuto je ono što se mnogi i ne usude, čak i u mnogo «otvorenijim» sredinama. Boreći se protiv estradizacije lokalne ponude, nezanimljivih i ispraznih sadržaja koje se serviraju anestetiziranom puku, tako simptomatične za primorske, jadranske gradove, oni se bore i za sve nas, sanjare, romantike, dobronamjerne građane svijeta koji znaju da je glazba i melem i rana i da je katarzična ako se doista voli i razumije, pa makar se događala i na neuglednom parkingu tik do nevjerojatno predivnog grada-tvrđave u kojem, na sreću nekolicine nas, živi hrabra i beskompromisna, nepotkupljiva grupica ljudi velika i otvorena srca iz kojih curi i kaplje čisti rokerski dažd. Zbog takvih i njima sličnih, preći 1400 kilometara se čini kao kratka šetnja.

Setlista: EKG/More…/Random Name Generator/The Joke Explained/I Am Trying To Break Your Heart/ Art Of Almost/ Pickled Ginger/ Hummingbird/ Handshake Drugs/ Kamera/ Where Do I Begin/ Cold Slope/ King Of You/ Via Chicago/ Spiders (Kidsmoke)/ Jesus Etc./ Box Full Of Letters/ Heavy Metal Drummer/ I’m the Man Who Loves You/ Dawned on Me/ Impossible Germany/ The Late Greats/ California Stars/ Red Eyed and Blue/ I Got You (At the End of the Century)/ Outtasite (Outtamind)/ I’m A Wheel.


Reader's opinions

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *



Current track

Title

Artist

Background