Šta još reći o našem Nilanu, kojeg smo nebrojeno puta slušali u koncertnim izdanjima na ovom radiju, a slušaćemo ga i dalje. Pa ipak, da, treba reći da je veliko zadovoljstvo slušati ga sa aktuelnim pratećim bendom u top formi i slobodnom pristupu. Najljepše od sve set liste su meomenti one dvije, na koncertima najdraže pjesme, kad se jamm session raspali na duže od 10 minuta, kao dokaz da ovo ni AL i lap topovi nisu u stanju da isprogramiraju.

Inače, album je snimljen tokom turneje 2025 i objavljen prvenstveno kao ploča na Record Store Day aprila 2015, a sad nam je dostupan za svačije uši. Zavrtimo !!!

The post Ponoćni Koncerti: Neil Young & The Chrome Hearts – As Time Explodes first appeared on Radio Bruškin.

Giant Sand Live at Abbey Pub on 2002-04-07

The Afghan Whigs Live at Lounge Ax on 1991-05-23

The post Ponoćni Koncerti: Giant Sand & Afghan Whigs (Aadam Jacobs) first appeared on Radio Bruškin.

Tamikrest, mlađa braća, sa koncertnim albumom “Taksera” iz 2015., i starija braća Tinariwen, sa radijski snimljenim koncertom iz Liverpoola, Wind Factory, 2017., što je najbolji koncertni snimak ovog benda koji je našem radiju dospio na radar. Povodi su svuda oko nas, starija braća i rodonačelnici ovog muzičkog stila imaju sjajan novi album “Hoggar” koji smo nedavno preslušavali, a mlađa braća upravo objavljuju album “Assikel” koje ćemo slušati tokom sljedeće nedjelje!

Ali draga publiko, ne budite lijeni, jer cilj našeg emitovanja nikad nije samo i isključivo zabava kao takva, već je ovo prava prilika da sami istražujete i saznate nešto novo o, konkretno, kulturi i identitetu ovih izvođača, kao i o istorijskim i geopolitičkim narativima koji su direktno uticali na stvaranje ovakve muzike.

Najtoplija preporuka je da pratite radio i portal Afropop, od kojeg možemo naučiti jako puno! Slušajte nas, i slušajte radio !!!

The post Radio Specijal: Assouf na koncertu !!! first appeared on Radio Bruškin.

The post Ponoćni Koncerti: Jeff Buckley “Live at Sin-é” first appeared on Radio Bruškin.

Susan Tedeschi i Dereck Trucks, i njihov dvanaestočlani bend  poznati su po nadahnutim koncertima na kojima se dešava puno više nego na studijskim albumima (mahom odličnim), a sve su šanse da je novi, pomenuti “Future Soul” možda i najbolji u kolekciji. Puno duha, muzičke topline i energije preliva se kroz njihove numere u ovom koncertnom izvođenju, koje kao i uvijek kombinuju sa odabranim obradama, a ovog puta na set listi našli su se i Santanina “Soul Sacrifice”,  “Keep On Growing” Erica dok je bio Dereck, i neuzbježna i nikad suvišna “In Memory of Elizabeth Reed”, istinska himna američkog juga.

Prepustite se, ove sedmic eu okviru muzičkog bloka “Ponoćni Koncerti”.

The post Ponoćni Koncerti: Tedeschi Trucks Band – The Beacon Theatre 30.03.2026. first appeared on Radio Bruškin.

The post Ponoćni Koncerti: Richard Ashcroft – Live Vol. 1 first appeared on Radio Bruškin.

Velika je stvar što se izvođač njegovog ranga uputio u ovakav vid aktivizma, da dodamo da je u postavi kao gost na ovoj turneji Tom Morello, a svi su pojačani E Street duvačkim bendom, znači zvuk u izobilju, obilje gitara, i iznad svega poruka. Koncert koji slušamo otvorio je turneju 31.03. ove godine u Minneapolisu.

Čitav svijet, naša planeta, je ovih dana zemlja nada i snova, nade za mir i snova za dostojan život, pa neka bude tako! Ponoćni Koncerti, svake ponoći i najnoviji Bruce Sprinsteen uživo !!!

The post Ponoćni Koncerti: Land of Hopes and Dreams first appeared on Radio Bruškin.

Fotografije iz članka snimio je Arnaud Contreras i objavljene su u njegovoj knjizi Sahara Rocks.

Kada smo počeli pjevati, pjevali smo o politici

Željeli smo poslati poruku našim ljudima, da se probude. Bili smo dio pobune, Nacionalnog pakta,

a nakon toga smo pjevali o ljubavi, o nama samima.

Pjevali smo o tome zašto našu djecu ne šaljemo u škole, zašto nema škola u pustinji,

zašto nema bolnica.

Pjevali smo i o našoj kulturi,

Ljudi ne smiju zaboraviti svoju kulturu….

Ibrahim Ag Aihabib “Abraybone”, Tinariwen

Saharska oblast sjeverne Afrike, obuhvata zemlje: Mali, Mauritanija, Alžir, Maroko, Zapadna Sahara, Tunis, Niger, Libija, Čad, pa sve na istok do Sudana i Egipta. Naša prriča dešava se u zapadnom i centralnom dijelu ove oblasti, ponajviše u predjelu Nigera, Malija, Mauritanije i Alžira. Teški klimatski i životni uslovi, pa i još teži politički, koji su narode ovih zemalja držali u kolonijalnom ropstvu, pa i nakon pada kolonijalizma 1960. godine, političke prilike se smjenjuju, posebno u Maliju, gdje od socijalizma, militantnog režima do neke vrste demokratije ipak koje donose periode stabilnosti koji se kulturuloški održavaju na stanovništvo.

Muzika je oduvjek bila jedan od vodećih duhovnih pokretača afričkin naroda, bilo da se radi o crnoj populaciji južnog Malija ili nomadskom narodu Tuarega sjeverne Sahare (Tuareg je francuski kolonijalni termin, dok je pravi naziv tog naroda kao i njihovog jezika Tamashek). Dodir sa muzikom zapada, zvukom gitare i blues ili rock izrazom, podstaknuo je mlade afrikance da zasviraju, ali ne kopirajući zapadnjake. Ono što su oni zasvirali, zvučalo je samo njihovo, autentično. Razmejna kastenih snimaka, lokalne radio stanice, sve moguće tehnike prije interneta prenosile su glas i muzički život, takoreći scena se počela razvijati. Neki od njih, preduzetničkog duha zamislili su muzički festival koji će svu tu muziku pružiti publici na jednom mjestu, a poruku poslati čitavom svijetu.

Festival u pustinji (Festival au désert) tako je nastao i bio bio godišnji koncert u Maliju, na kojem se između 2001. i 2012. godine predstavljala tradicionalna tuareška muzika, kao i muzika iz cijelog svijeta. Osnovao ga je i vodio Mani Ansar, a privukao je hiljade posjetilaca, donoseći ogroman podsticaj ekonomiji.

Prvi festival je održan u Tin Esaku u januaru 2001. godine, inicijativu koju je pokrenuo Mani Ansar, menadžer benda Tinariven, koji je svirao na festivalu, zajedno sa bendom Lo’Jo, koji je bio koorganizator festivala. Oko 500 do 600 ljudi je prisustvovalo tom prvom izdanju festivala, koji je bio prvi takve vrste održan u pustinji, u Severnoj Africi. Mani Ansar je tvrdio (u onome što je etnomuzikološkinja Marta Amiko nazvala paternalističkim terminima, promovišući turizam u siromašnom regionu) da nastavlja dugu tradiciju tradicionalnih tuareških gozbi koje su promovisale muzičku i društvenu razmjenu. Ova tradicija, poznata kao Takoubelt u Kidalu i Temakanit u Timbuktuu, bio je godišnji sastanak tuareških plemena regiona, gde su svirali i dijelili muziku, kao i razgovarali o problemima, rješavali sukobe. Međutim, Festival u pustinji imao je za cilj da premosti jaz između tradicije i modernosti i da proširi razumijevanje lokalnih običaja među međunarodnom zajednicom.

Festival se održavao, od 2001. godine u Tin Esaku, zatim u Tesalite 2002. godine, i u Esakaneu od 2003. do 2009. godine. Od 2010. do 2012. godine održavao se na obodu Timbuktua. Nakon upada islamističkih militanata u Timbuktu 2012. godine, festival je odložen i od tada nije održavan zbog bezbjednosnih razloga.

Nekoliko dokumentarnih filmova je snimljeno o festivalu: Le Festival au Désert (2004), Dambé: The Mali Project (2008), The Last Song Before the War (2013) i Woodstock in Timbuktu (2013). Album Festival au Desert Live from Timbuktu (2013) sadrži nastupe sa festivala iz 2012. godine.

Od 2013. godine, zajednički poduhvat poznat kao „Caravane culturelle de la paix“ obilazi razne zemlje. Ansar ga je stvorio zajedno sa direktorima još dva festivala, Malijskog festivala na Nigeru i Marokanskog festivala Taragalte.

Godine 2002. festival je održan u Tesaliteu, u regionu Kidal u sjeveroistočnom Maliju. Od 2003. do 2009. godine festival se održavao u Esakaneu, 65 km od Timbuktua, ali zbog bezbednosnih problema, od 2010. godine festival se održavao na periferiji Timbuktua.

Nakon dvije godine održavanja u Kidalu, Ansar se obratio Aliju Farki Tureu, koji je sa oduševljenjem podržao održanje festivala u Timbuktuu, uz izjavu da je oduvek želio da dovede ljude kući, ali nije znao kako to da uradi, i da će sada kada je ovaj festival organizovan, postati njegov „kum“. Počeo je da nastupa na festivalu, dovodeći mnogo svojih obožavalaca, više posjetilaca, turista i novinara. Svake godine je održao završni koncert od 2003. do 2006. godine (preminuo je kasnije te godine).

Nakon te tri godine, festival je porastao i privukao je publiku od preko 5.000 ljudi, sa više od 50 novinara.  Članci i izvještaji objavljivani su u inostranoj štampi, a velika imena muzičara poput Roberta Planta i Bona su se zainteresovala. Nekoliko njih je ponudilo da sviraju besplatno.

U programu festivala 2012. godine bili su Bono, Baseku Kujate i Tinariven, koji su zajedno nastupali, kao i Kaira Arbi. Mogli su se čuti uzvici, poput “Živio Mali, živio mir, živjela muzika“. Među ostalim izvođačima bili su Tartit, Ali Farka Ture Olstars, Samba Ture, Tamnana, Baba Đire i Duma Maiga. Mani Ansar je ostao direktor festivala.

Festival je porastao i privukao hiljade posetilaca, i bio je ogroman izvor prihoda za lokalno stanovništvo.

No, političke i terorističke prilike ponovo bacaju sjenku i gase život i kulturu ovog regiona. U januaru 2012. godine, MNLA je pokrenula pobunu Azavadija, ranu fazu sukoba u Severnom Maliju, što je rezultiralo odlaganjem festivala 2013. godine. Islamistički teroristički pobunjenici zabranili su umetničko izražavanje, što je uključivalo i festival.

Festival se i dalje odlaže zbog bezbednosnih problema u regionu. Pokušaj da se ponovo pokrene učinjen je 2015. god, ali bez uspjeha.

Mohamed Ali „Mani“ Ansar je Tuarez, čija je porodica bila nomadi. Stekao je master diplomu iz međunarodnog javnog prava i radio je mnogo godina na humanitarnim projektima pre nego što je sledio svoju strast, muziku. Godine 1993. preuzeo je posao menadžera tuareškog benda Tinariven, ubrzo nakon toga organizujući snimanja u ORTM-u, malijskom nacionalnom emiteru, koji je producirao drugi album Tinarivena.

U julu 2013. godine govorio je na Četvrtom svijetskom forumu pravde, koji je organizovao Svijetski projekat pravde u Hagu.

Nakon posljednjeg izdanja festivala 2012. godine, Ansar je, zajedno sa prijateljima u Maliju, u izbjegličkim kampovima u Burkino Faso i drugima u inostranstvu, počeo da planira „Caravane culturelle de la paix“ (Kulturni karavan za mir), koji je trebalo da bude multietnički putujući festival koji bi promovisao mir i harmoniju.

The post Po Festivalskim Binama: Festival au Désert first appeared on Radio Bruškin.

• The Jon Spencer Blues Explosion, 26.6.1998.
• The Hellacopters, 29.06.2000.
• The White Stripes, 30.06.2002.

Roskilde Festival pokrenuli su 1971. dva srednjoškolca i jedan promoter. Prvo izdanje prošlo je kao loše organizovano i nezapaženo, što ej za ondašnje okvire značilo 20 izvođača i više od 10.000 posjetilaca. Inspirisan festivalima tog vremena, poput Woodstocka, Isle of Wight ili Newport Folk Festivala, realizovan je uz veliki entuzijazam.  Narednih godina ipak se desila neophodna porfesionalizacioja festivala, kao i pokroviteljstvo neprofitne Roskilde Foundation, uz ogroman broj volontera. Fondacija i danas upravlja festivalom, njeguje volonterski duh i sredstva usmjerava za neprofitne projekte i razvoj zajednice.

Tokom izdanja festivala 1978., osmišljen je veliki narandžasti šator koji prekriva glavnu binu, koji postaje simbol, kao i logo festivala i donosi mu najveću prepoznatljivost. Od početka 1980tih, festival se širi, i u muzičkom programu dobija široku, eklektičku strukturu koja ne robuje žanrovima, već otvara široku paletu stilova. No, osim muzičkoj, značajan je i društveni karakter po kome je Roskilde primjer drugima. Danas, festival okuplja hiljade volontera, njeguje ekološki pristup uz kompostiranje otpada i vodi izuzetnog računa o čistoći čitavog festivalskog proistora, koji se nalazi u ruralnom dijelu sjevera Danske.

Festival posjeduje površinu od 80 hektara namjenjenu kampu za publiku, i razvio je jedan od najinovativnijih kamping sistema na svijetu. Ono što je nama posebno važno je bili i pokretanje Roskilde Festival Radio-a, koji je između ostalog zabilježio mnoge koncerte, od kojih ćemo i mi uživati na našoj radio stanici! Budite uz radio.

The post Po Festivalskim Binama: Roskilde first appeared on Radio Bruškin.

• Marillion, Live At Reading 27.08.1983
• Iron Maiden, Live At Reading, 28.08.1982

Reading festival jedan je od najstarijih muzičkih festivala u Engleskoj koji je započeo još 1961. kao  National Jazz Festival, specijalizovan za jazz i blues. Kako se rock’n’roll nametrnuo do kraja dekade kao ultimativan i najkomercijalniji muzički pravac tako se i festival širio i prilagođavap, a od početka sedamdesetih poznat je pod imenom Reading Rock. Ipak, promoteri festivala trudili su se da što više održe ekletkički muzički pristup i zastupe raznovrsne žanrove, a nas priča vodi u početak osamdesetih. U to vrijeme Reading je pokušao da pomiri u medijima, a i generacijski razdvojene struje u muzici, pa se se na festivalskom programu našli izvođači klasičnog rocka, new wave-a i rane alternative, blues, prog rock, heavy metal žanrova. Taj pristup, iako umjetnički pa i pedagoški opravdan, neće proći dobro u komercijalnom smislu, pa se usljed potrebe za odrivošću samog festivala, u drugoj polovini osamdesetih festival okreće alternativnim i indie formama što će im se višestruko isplatiti početkom devedesetih eksplozijom grunge-a.

U novom milenijumu Reading festival se povazao sa Leeds festivalom, pa su danas poznati pod imenom Reading and Leeds Festivals, i predstavljaju jedan od najvećih muzičkih događaja na svijetu.

Kao što smo najavili, nas priča vodi u rane osamdesete kad su dvije suprodstavljene struje u muzici (ne računajući punk i new wave) bile prog rock i heavy metal. Prog je bila gotovo zabranjena riječ u rock muzici, ali bend Marillion se izdvojio kao inovativan i svjež, iako pod velikim uticajem ranih Genesis i Petera Gabriela, ipak muzikom nisu ostali zakopani u sedamdesetima. Nasuorot njih, vodeći bend novog talasa britanskog hevi metala, Iron Maiden, 1982. bili su u centru svijetske pažnje svojim trećim hit albumom “The Number Of The Beast” iako su privatno bili takođe pod velikim prog uticajima (što će se u kasnijim fazama jako odraziti na muziku) i prijatelji sa momcima Marilliona.

Kako su zvučali na bini jedni nakon drugi, poslušajte u našoj retrospektivi Reading Festivala.

The post Po Festivalskim Binama: Reading Festival 1982/83 first appeared on Radio Bruškin.