Howe Gelb i neuhvatljiva lakoća traganja

Žikica Simić je za Howe Gelba napisao da je pustinjski šaman koji posjeduje harizmatska svojstva. Uvjerio sam se nekoliko puta u tu tvrdnju, a slušati albume Howe Gelba, samostalne kao i one sa Giant Sand, po pravilu u kome nema pravila, to je neuhvatljivo traganje za ….samospoznajom, drugačijim i drugačijim na kub rješenjima. Osvrnuo sam se na par njegovih albuma, u ovog prilogu čitajte o posljednjem Giant Sand albumu “Heartbreak Pass” (2015) i solo albumu “Future Standards”(2016).

Piše: Tomislav Žegura

Howe Gelb je uvijek bio dovoljno šašav i odvažan da se osmisli na drugi način, čak i kada to postane pomalo očigledno. Izbor da kreira novi album klavirskih jazzy standarda, pomaljao se na posljednjim albumima, što solo, što sa Giant Sand, a ovog puta u toj namjeri odlazi do kraja, sa vrlo zanimljivim obrtom, koji Gelba ponovo postavlja van vremena i klasičnih dimenzija, mjestu na kome se naš junak najbolje osjeća.

Kako sam u šali voli da kaže, klavirski standardi su mu dolazili iz budućnosti i kucali na nekoliko prethdonih izdanja, pogotovo je zanimljiv u tom kontekstu treći dio posljednjeg, na više načina multudimenzionog Giant Sand albuma The Heartbreak Pass. Kako je Giant kao bend navodno ugašen ( mada nikad se ne zna ), Gelbov nastavak ionako razčitošću bogatog solo opusa kreiran je za nastupe u manjim, intimnijim prostorima, uz klavir i kontarabas, sa eventualnom podrškom bubnjara, koja nije obavezna.

Jazzy standardi su moderni kada se iskopaju iz davne prošlosti i obrade u nekim novim verzijama. Upravo u takvoj fazi je Bob Dylan ovih dana, veliki Gelbov uzor. Međutim, što zbog godina, ili nekakvog trenutnog osjećaja, Howe Gelb kreira sopstvene standarde koji će to tek postati, kad ih u budućnosti neko otkrije i obradi, i oslobodi neke, možda skrivene melodije, pa ih tako približi široj publici, od one kojima se autor sada obraća. Zanimljiv koncept, tako svojstven vječnom putniku iz prašnjave Arizone, kome u nekoliko numera vokalno pomaže Lonna Kelley, već neko vrijeme prisutna u Gelb univerzumu.

Uz lagano preludiranje na klaviru, Gelb je na ovom albumu najbolji u stihovima, koji vješto prepliću emotivne i ljubavne trenutke, pune jezičkih poigravanja, koje smo zavoljeli odavno, u kojima je ovog puta odmjeren i ne pretjeruje. Sve je podređeno emociji i ugođaju ambijnenta nekog rustičnog teatra, u kome je iz neke nepoznate budućnosti stigla prastara muzika. Jedini izuzetak puta u prošlost je nova verzija legendarne Shiver, jedne od najboljih Gelbovih kompozicija, koja i u ovako ogoljenoj verziji može da prostruji kroz kičmu.

Da li ćemo svjedočiti budućnosti u kojima se ovi standardi otkrivaju i iznose u razčitim verzijama, ne mogu sa sigurnošću da kažem, jer mačke ne vide budućnost jasno, ali kad vam iz paralelnle stvarnosti namigne prekaljeni mačak Howe, budite sigurni da problema nama. Zna taj što radi, pa uživajmo u ovom izdanju povratka u budućnost, do sljedeće epizode, koja će nadam se biti podjednako neprdevidljiva.

Izreka da je sam put važniji od konačnog ishodišta može biti shvaćena kao kliše, ali u slučaju karijere Giant Sand ona je itetako istinita. Trideset godina rada, koje su protekle iz faze u fazu, uvijek evoluirajući i vođen šamanskom vizijom Howe Gelba, ovaj kolektiv promijenio je kožu nekoliko puta i raspršio vizije koje su dobacile daleko, mnogo više nego cifre prodanih tiraža. Na kraju krajeva, velik dio muzičke industrije od prije 30 godina nije danas tu, dok Giant Sand jeste, i u dobroj je formi, zaokružuje velik period a možda je i na novom početku. Nestalne vizije uvijek imaju koju varnicu više za koju nikad ne znate u kom će se pravcu razviti.

Tridesetogodišnju karijeru veliki pijesak, ta usisana i proživljena pustinja iz Tucsona obilježava albumom Heartbreak Pass, koji je jedan od neobičnijih, u karijeri punoj neobičnih izdanja. Howe Gelb album opisuje kao rezultat tri nivoa sa 15 numera koje predstavljaju dva života u 30 godina, i napominje da izbjegnemo pokušaj bilo kakve matematike ovdje, jer je računica sigurno višedimenzionalna i sve samo ne pravolinijska. Matematika mi takođe nikad nije bila jača strana, moguće iz sličnih razloga, pa sam savjet poslušao. Ali, moramo se osvrnuti na 1985. godinu, od koje kreće diskografska karijera, i to odmah u dva pravca. Jedan je bio prvi Giant album Valley of Rain, a drugi paralelni Gelbov, više country rock orjentisan projekat: The Band of Blacky Ranchette, što je jako važno, jer je priča odmah krenula na više kolosjeka, a biće ih, kao što znamo i još….

No, Heartbreak Pass, album na tri nivoa, u kome se Gelb nikako ne vraća u nostalgičnu  prošlost, nego nas u ovom vijeku izaziva da preispitamo kakao se pravi muzika, šta je u današnjem vremenu bend, koji su svi mogući načini kreacije i egzistencije, kroz muzičko i lično iskustvo. Odgovori na ova pitanja su takođe multidimenzioni, ali da se prije svega pozabavimo samom muzikom.

Album, je kao što smo naveli podijeljen u 3 nivoa, od kojih je prvi svetkovina oslobođene buke i rokerske oštrine. U stvari, sam početak je lagan, u uvodnoj Heaventually, Howe nas odmah uvodi u trenutni ritam života, između odlaznog poljupca i dolaznog zagrljaja, kako to biva u životu putujućeg muzičara. Odmah nakon toga, bend uključuje sve motore i kreće zahuktala pustinjska lokomotiva. Pjesme su dobre, inteligentne, zaigrane, Giant Sand hukti kao savršeno raštimovan električni voz, znači sve je na svom mijestu. Prepispituju se on line prijateljstva kao nužnost ( Texting Feist) , šašave navike (Hurtin’ habit) i još po koje zgode koje mogu zvučati kao hit (Transponder). Lagano ulazimo u drugi dio albuma, koji se najbliže može okarakterisati kao Americana. Song so Wrong je zarazna, Gelb se, možda i previse poigrava sa rimama, dok sljedeće dvije numere zauzimaju posebno mjesto na ovom albumu.

Every Now and Then je predivna, nenametljiva majstorija u kojoj kompletan, 12-člani , Veliki Giant Sand učestvuje na jednom mjestu i gdje se prepliću momenti koje je Gelb u posljednje vrijeme istraživao na solo pločama: gospel hor, španske gitare, duvači i kontemplacija čine ovu numeru majstrorijom vrijednom 30 godina karijere. Druga je Man on the String, koja Gelba poput kakve uhode prati svih ovih 30 godina. Objavljena prvi put iste 1985, baš na pomenutom The Band of Blacky Ranchette albumu, provlačila se godinama u raznim verzijama po Gelbovim paralelnim svjetovima, i tek sad isplivala na Giant Sand albumu, u raskošnoj verziji, što nam govori da Howe Gelb na ovom albumu baci neki pogled preko ramena na karijeru iza njega, ali uvijek sa značenjem i poveznicama.

Treći dio albuma je po autorovim riječima srce u konstantnom nemiru, a zapravo donosi emotivni vrhunac, za koji je potrebna malo veća koncentracija. Tempo usporava, provlači se lagano jazziranje na klaviru, momenti kakvi su se više čuli na solo radovima, i izvrsne meditacije o voljenoj supruzi (Eye Opener), suočavanju sa porodicom i ličnim teretom (House in Order) ili o sopstvenom putu (Done). Tu nas ovaj album, za sad napušta, i ostavlja da se bavimo drugim otvorenim pitanjima i nivoima koji su ovdje prezentirani. Prije svega radi se o dinamici i definiciji benda, ili kolektiva Giant Sand, koji nije uzalud za ovaj ablum dobio kubni prefix u nazivu GIANT³ SAND.

Sastavljen od raznih članova, iz raznih krajeva svijeta, od kojih su neki iz bazičnog Tucsona, neki iz Danske, neki iz Engleske, (a poneki su i Danci koji žive u Arizoni), članovi čitavog kolektiva se smjenjuju po pjesmama i potrebama, uskaču, izlaze, ne nameću se, i doprinose izvrsno. Gotovo nijedna pjesma nije snimljena u istom sastavu, na istom mjestu, u istom prostoru i vremenu. Album je sniman putujući, pa i sam bend putuje kroz numere. No, pustinjska vizija je dovoljno široka, pa je pored nabrojenog obuhvatila i brojne goste, saradnike, prijatelje i slučajne namjernike koji su svi ostavili po neki pečat i pokupili koje zrno pjeska. Tu su se zadesili Winston Watson (prvi bubnjar iz postave 1985., slučajnost zar ne…), italijasnki prijatelji Sacri Cuori, kod kojih je u mediteranskom duhu snimljena kompletna Hurtin’ habit za koju je vokale uradila Lovely Quinces (Dunja Ercegović), čije poznasntvo je ustanovljeno u mediterasnkom Kotoru za vrijeme SeaRock festvala, a snimljeno neposredno nakon toga….Za ostatak gostujuće ekipe ipak morate dobro proučiti booklet albuma.

Ovakav način rada je izazivajući, nepredvidljiv, i kao takav nastavio je svoj život na turnejama, nakon obajve albuma tokom proljeća. Giant Sand svirao je prije svega evropsku turneju, zatim američku, sad je pred još jednom evropskom, i baš kao što su se na albumu smjenjivali članovi, gosti i namjernici, ista praksa je nastavljena i na bini, dok bend putuje iz zemlje u zemlju, metamorfoza je jedina konstanta.

Prilično je očigledno na kraju, da nam je Howe Gelb podario jubilej u velikom stilu, koji zatvara i otvara poglavlja, i koji je u muzičkom domenu izuzetan. Jedini evenutalni minus, koji bi kao slušalac morao da primjetim odnosi se nekako na čitav produkcijsko-zvučni aspekt kojem malčice nedostaje bistrina i neposrednost zvuka koja je upečatljivije zabilježena na posljednjem Gelbovom solo albumu The Coincidentalist iz 2013, iako je na oba albuma zvučni zapis posložio John Parish, jedan od češćih saradnika. Da li je razlog tome pomenuto konstantno kretanje i ovaj višedimenzioni pristup, ili možda nešto drugo, nije ni važno.

Važna je poruka, važan je čitav spektar, i velika slika koja je poput kakvog univerzuma, nastala u zrnu pjeska, i nošena pustinjskim vjetrom širi se bez prestanka, sa narednim dometima koje nikad ne znamo, a kojima ćemo biti, i ostati naredni.

Naslovna i fotografija ispod: Aleksandar Ratković