KUPEK 237: Da li bi hteli da pričamo o silovanju?

 Siluj, država te voli”, “Država te siluje ler te voli”, ključne su rečenice u predstavi i one ukazuje na odnos te države prema silovanima, ali i silovateljima. Bez trunke empatije prema žrtvi, država nastavlja tamo gdje je silovatelj stao.

“Kako ste bili obučeni? Vi mislite da to nije bilo provokativno? Šetate sama u to doba noći”, samo su neka od pitanja koje predstavnici te “države” prvo postave žrtvi, ali ne samo i predstavnici. To čini najveći dio društva u kom živimo.

Baš kao što su stanovnici jednog banatskog sela bili skloni stati iza sveštenika Srpske pravoslavne crkve i zatražiti njegovo oslobađanje nakon što je ovaj mjesecima zlostavljao jednu djevojčicu i nakon što je osuđen na svega pet godina zatvora. Tih pet godina, kao i devet godina Zoranu Panteliću, koji je napastvovao Anu je kategorija kojoj se vidi kraj. I tu država stavlja točku.

Oni koji posjete ARGH, mini festival poezije, s vremena na vrijeme mogu naletiti i na Anu. Koju Anu? Jednu Anu koja kroz poeziju ogoljava sebe, kroz svoje iskustvo sa silovanjem. Opet, oni koji prate kazalište ili pozorište mogu također naletiti na Anu. Koju Anu? Jednu Anu koja kroz kritiku ogoljava teatar, secira ga i ukazuje na njegov značaj u ovom našem pasivnom društvu.

I kad spojite njenu strast ka pisanju poezije sa njenom strašću ka teatru i tome dodate jednog Ramiza kao neku vrstu pogonskog goriva i veziva za Anine strasti, onda dobijemo predstavu koja sublimira sve to.

Predstava se zove “Da li bi htela da se još ponekad nađemo” i premijerno je odigrana 25. aprila u Narodnom pozorištu u Beogradu. Autorstvo potpisuju upravo Ana i Ramiz pa su samim tim zaslužili i KUPEK pažnju.

A Ana? Ana je zaslužila mir koji je osjetila nakon premijere. Dva mjeseca se intenzivno pripremala predstava, a prethodno se Ana skoro 10 godina na različite načina suočavala sa svojom traumom. Premijera predstave je, kako kaže, posljednji čin te artikulacije.

Mi ćemo dodati da je to možda posljedni čin te artikulacije, ali očekujemo da će biti i prvi čin u nečemu što je Ana preuzela na sebe, a to je, kako kaže na kraju predstave “da svetli” i to u ime svih silovanih i obespravljenih. Ana osvjetljava put i tako uklanja strahove koji nas koče, uključujući i onaj “strah da bi sutra moglo da nam bude dobro”.

I šta ćemo onda? Kako ćemo onda nalaziti opravdanje za nečinjenje?

“Siluj, država te voli”, “Država te siluje ler te voli”, ključne su rečenice u predstavi i one ukazuje na odnos te države prema silovanima, ali i silovateljima. Bez trunke empatije prema žrtvi, država nastavlja tamo gdje je silovatelj stao.

“Kako ste bili obučeni? Vi mislite da to nije bilo provokativno? Šetate sama u to doba noći”, samo su neka od pitanja koje predstavnici te “države” prvo postave žrtvi, ali ne samo i predstavnici. To čini najveći dio društva u kom živimo.

Baš kao što su stanovnici jednog banatskog sela bili skloni stati iza sveštenika Srpske pravoslavne crkve i zatražiti njegovo oslobađanje nakon što je ovaj mjesecima zlostavljao jednu djevojčicu i nakon što je osuđen na svega pet godina zatvora. Tih pet godina, kao i devet godina Zoranu Panteliću, koji je napastvovao Anu je kategorija kojoj se vidi kraj. I tu država stavlja točku.

Ne zanima državu kakav će taj Zoran Pantelić izaći, da li će išta naučiti, već sve svodi na računicu. Presuda je donešena, pravda je zadovoljena. Pitajte Anu i tu djevojčicu, kao i sve žrtve silovanja koliko one osjećaju da je ta pravda zadovoljena. Da li njihove traume imaju rok trajanja, poput boravka u zatvoru? Ne. One su doživotne. I nije fer od njih tražiti da same nose taj teret. Stoga je podrška i najvažnija.

“Što se tiče ćutnje, mogla sam lako da zapadnem u tu klopku. Ja Zoranu Panteliću nisam videla lice. Zašto bih ga prijavljivala kad ne znam kako izgleda? Baš će njega neko da uhvati. Onda sam se čula sa prijateljicom koja je imala slično i gore iskustvo i rekla mi da ne ćutim, da ga prijavim zbog drugih žena, devojaka”, rekla nam Ana i tako dodatno pojasnila ono “svijetljenje”.

• 

• 

A Ana je imala podršku Ramiza, ali i ne samo njega. Način na koji su “glumice i glumci oderali svoju kožu” pripremajući predstavu i odigravši je najbolja je podrška Ani i svim drugim silovanim ženama. Podrška je to, u neku ruku, i silovateljima i to ne u smislu relativizacije. Valja stvari nazvati onakvim kakve jesu jer ništa, odnosno NIŠTA ne može opravdati taj čin, ali nekad valja probati proniknuti u to zlo.

U predstavi to i pokušavaju učiniti dok Zoran Pantelić tradicionalnu kafansku pjesmu izvodi pred publikom. Društvo kafana prenešeno je kroz silovatelja. To su te naše fine komšije koji plaču uz pjesmu.

Karirani stol je element poistovjećivanja većine, o čemu nam Ramiz i priča, ali to je pogrešan element poistovjećivanja koji dovodi do relativizacije zločina i zločinca, bilo onog u mirnodopsko doba, bilo onih u ratu, danas uglednih građana, sugrađana, očeva i to je ono najjezivije.

I opet bijeg u tišinu.

“Ćutnja postane zona komfora iz kog nije lako izaći. Sama predstava, sama mogućnost postojanja artikulacije nečega što se desilo, osvešćivanja nečeg što jeste je polje mogućnosti nećutnje”, kaže Ana.

To je i polje političke borbe i Ana to dobro zna, a političko je sve. Znaju to dobro i glumice i glumci, zna to dobro Ramiz, a znala je to i Tanja Šljivar koja je bila spremna da nezavisnoj produkciji, Reflektor teatru i Samoupravi, na neviđeno da prostor za premijeru.

Sada je na ostalima da se pokažu da nisu spremni da tišinu i da su spremni da se o ovoj važnoj temi progovori na njihovim daskama, ali ne samo daskama, nego na trgovima, pijacama i, što da ne, mitskoj kafani. Može biti neugodno ali i ljekovito. Itekako. Pitajte Anu i Ramiza. 

KUPEK slušamo ponedjeljkom u 21h, vodi, piše i uređuje Dejan Kožul