Godinu i po dana je prošlo otkako smo u 258. izdanju K.U.P.E.K. ugostili Andrea Popov Miletic, a povod je bio njen roman: “Pioniri maleni, mi smo morska trava”. U međuvremenu, broj čitatelja i ljubitelja Andreine knjige je rastao, pa možda doživi i drugo izdanje. Zato ćemo se večeras prisetiti ovog KUPEK-a.

KUPEK slušamo ponedjeljkom u 21h, uređuje i vodi Dejan Kožul.

Trag srca koje se ljulja

Postoji jedna knjiga potrcrtanih riječi i rečenica jer valja zastati kod eksplozije i označiti je. Eksplozije emocija, boja, sjećanja. Ako se desi da vam srce na čas stane, i treba. Ljudi ste. Ali ne brinite. Kad ponovo načini “tik” ili “tak” biće to uzbudljivije nego inače.

Andrea Popov Miletić: „Pioniri maleni, mi smo morska trava“

„Ako ti je život skladniji od snova, tad ne možeš dobro pisati. Književnost je netabuizirani prostor, nesvesno se izliva kao u psovki, bez restrikcija. Književnost je za tebe uvek osveta: osveta onih koji ne mogu da se brane na javi. Osveta protiv zlobe i gluposti. Osveta u ime nemoćnih, preslabih za realnost. Najhumanija osveta koja postoji. Inteligentno dete dokolice, poročno i divno, ono koje omamljeno ide kroz život, nepraktično, nepriznatog talenta, ono koje neće naslediti ništa, ali koje će svetu ostaviti sve“.

Ovo su fragmenti iz knjige „Pioniri maleni, mi smo morska trava“, Andree Popov Miletić, gošće 258, posljednjeg ovogodišnjeg redovnog KUPEK zasjedanja. Ovi fragmenti su temelj za Andreino pisanje, bilo da je riječ o kratkim bilješkama po socijalnim mrežama, poeziji, kratkim pričama, pa i u gorenavedenom romanu.

I to je jedini mogući način.

Nekad je ST sa Goriborom pjevao u pjesmi o kiši kako posebno voli knjige „one nemirne“. Te nemirne knjige te vuku sa sobom, stvaraju ti nelagodnost jer te izmještaju iz udobne pozicije pukog posmatrača društva oko sebe. A, ta nemirna knjiga je i Andreina knjiga. Iako ćete reći da sa tako infantilnim naslovom to i nije moguće, ali stanite malo.

Zar vam se više sviđa original? „Pioniri maleni, mi smo vojska prava?“ Kakva vojska, za koga vojska, šta vojska? Kako netko tko ima sedam godina može da se dovede u bilo kakav ozbiljniji kontekst poput vojske? Ne, ne i NE! Djeca i vojska nikako. Stoga je „morska trava“ ispravnije, a posebno ako to nije tek tako ubačeno u naslov romana, da bi se zadovoljila forma i malo poigralo sa riječima.

Postoji itekako duboka spona između pionira kao metafore Jugoslavije i mora jer je naša junaknjinja sa morem kao jako mala uspjela ostvariti komunikaciju koja je i danas održava na površini tog mora, koliko god ono daleko bilo.

I toga se rado sjeća. I odlazi toliko duboko, možda i u očaju što je to more danas predaleko, pa nalazi utjehu u činjenici da se nekad Vjvodinom prostiralo Panonsko more, a najgore od svega, nalazi utjehu i u Dunavu i onima koji uz Dunav žive.

A Dunav? Dunav nije more iako će možda u nekom trenutku to postati kad se ulije u Crno, ali opet. Dunav je, kako će to lijepo reći, kao otac, a more? More je majka. I ne treba tu puno više osim Darwina ali to bi bilo prelako.

Andrein roman je poseban jer nimalo nije tako jednostavan. Suviše je tu ličnog, što njenog, što tuđeg, suviše emocija. Kao da je ono srce kole landara unutar nje, pokušavajući da nađe mir, odlučilo da dodirne i naša i tako ih zaljulja. A srce k‘o srce. Ne pita puno. Ide drumom pa kud puklo.

Postoji jedna knjiga potrcrtanih riječi i rečenica jer valja zastati kod eksplozije i označiti je. Eksplozije emocija, boja, sjećanja. Ako se desi da vam srce na čas stane, i treba. Ljudi ste. Ali ne brinite. Kad ponovo načini “tik” ili “tak” biće to uzbudljivije nego inače.