O poletjelim svinjama i mračnim oblacima

Written by on July 30, 2017

Koliko vam novih znanja i uvida može pružiti, kod nas upravo objavljena biografija grupe Pink Floyd, “Kad Svinje Polete”, koju potpisuje Mark Blake, koja se ipak izdvaja u moru popularnih knjiga/biografija poznatih bendova i muzičara? Onoliko, da mene kao nekadašnjeg zaluđenog obožavaoca natjera da čitanjem, preispitam svoju sliku o bendu, i još jednom proživim dane njihovog života u potrazi za ko zna čim? Odgovorima koje već znam, ili pokušajem eskapizma kroz koji bi propitao sebe samog.

Piše: Tomislav Žegura

Životni put članova Pink Floyd nije najsrećnija priča u univerzumu rock’n’rolla, a i života uopšte, i koliko god sam posljednjih 15 godina bio daleko od priča o napumpanom egu i psihičkim lomovima, ali i predivnoj muzici koja nam je dotakla živote, bacio sam se na čitanje ove biografije, poput onog sluđenog tinejdžera koji prvi put otkriva svoje heroje.

Muzika Pink Floyd-a, kad je najbolja i najinovativnija, krhka je poput zvuka vrhova čaša na uvodnim snimcima “Shine On You Crazy Diamond”, a takvi su bili izgleda i životi svih petoro glavnih protagonista ove životne drame. A upravo ta drama je opisana u knjizi “Kad Svinje Polete”, na poprilično dobar način, i pruža određene uvide i informacije kakve nismo, eto u potpunosti poznavali.

Beskrajna plutajuća muzika velikih širina i u njenom središtu nerv, koji vas je čačkao i zapitkivao, bili su poput jing/jang simbola, sve dok se nisu razdvojili i formirali odvojene stvarnosti, u permanentnom sukobu. Prije njih, naravno, Pink Floyd je svojim idejama iznjedrio Syd Barret svojim bajkovitim psihodeličnim pop kolažom, jedintvenim i do dan danas na takav način neponovljenim. Ono gdje je Mark Blake u ovoj knjizi najvještiji je upravo opis odrastanja Pink Floyd protagonista u rodnom Cambridge-u, univerzitetskom gradu u posljeratnoj Engleskoj, u kome su se cijenili obrazovanje i kreativnost, kao i poprilična sloboda u domenu porodičnih odrastanja. Dirljive su priče o otkrivanju rock muzike, žurkama i odlascima u obližnje vrbake i jezera oko rodnog grada, beskrajno gledanje u zvijezde, nesigurno zaljubljivanje i uz onaj pomalo mučki, poluprećutni odnos nekadašnjih dječaka u kojima su stariji i jači tu i tamo kinjili one naizgled slabije.

Svi ti osjećaji i atmosfera biće utkani duboko u muziku Pink Floyd-a u svim njihovim fazama, a odrastanje naših protagonista ne prati isključivo priču o 4 ili 5 momaka koji će dijeliti binu. U Cambridge-u su zajedno odrastali gotovo i svi njihovi saradnici, dizajneri Storm Thorgerson i Aubrey Powell, menadžer Steve O’Rourke, saksofonista Dick Parry i brojni drugi saradnici koje pisac iz šale naziva “bandom iz Cambridge-a”. Odrastajući na taj način u vremenu velikih promjena, ali ipak malčice podalje,  u udobnosti malog mjesta, obilježilo je njihov dalji razvoj, i olakšalo identifikaciju svima nama, koji smo odrastali u, uslovno rečeno, sličnim sredinama. Takođe je zanimljivo i otkriti da je čitava ekipa bila izdanak onog što u Engleskoj nazivaju srednja klasa, ali za naše pojmove, radi se o boljoj srednjoj klasi, djeci profesora, doktora….koji ljeti prije upisa na univerzitet uspiju skoknuti do Ibice ili Grčke, nesputani u “istraživanju” sopstvenih mogućnosti. Čini se ipak puno boljom pozicijom od odrastanja većine njihovih puno siromašnijih rock’n’roll vršnjaka, poput David Bowie-a, Eric Claptona, članova Beatlesa ili Zeppelina, ako je vjerovati sličnim knjigama/biografijama.

Pisac Mark Blake se ne libi da stvari naziva pravim imenima, i da iz prve ruke opiše sav užas, tugu i tragediju posrnuća mladog Syd Barreta, i njegovog kasnijeg, nesretnog života. Zaista, nema ničeg romantičarskog, ili nedokučivog u neizliječivoj teškoj mentalnoj bolesti prvog autora Pink Floyda, i njegovoj životnoj propasti, što god da je uzrok tome, opijati ili predispozicije ličnosti. Ništa manje nije lijep prikaz udaljavanja članova najpoznatije četvorke, i kasnijih sukoba. Koliko god zarađeni milioni promijenili njihov stil života, ružna je očiglednost pretvaranja u simbolično rečeno svinje, i prevrtanja korita iz kojeg su se zajedno napajali i stvarali.

I tu se meni kao čitaocu, i nekakvom analitičaru djela i života članova Pink Floyda nematnulo jedno od centralnih pitanja, a to je da li je imperativ zarađenih miliona ( pri tom, vrlo nekomercijalno krojenom muzikom satkanom od emocija, strahova i životnih nedoumica), isključivo bahato egomanijakalno ponašanje, prožeto sudskim procesima, nipodaštavanjem svih oko sebe, kokainskim životom, ili pak zatvaranju negdje duboko duboko u sebi. Nisam siguran koliko su ovi ljudi proveli zaista srećan i ispunjen život, kad su vrhovi njihove umjetničke kreacije gotovo poralaleno predstavljali poniranje u društveno i međuljudsko blato. Decenije ljutnje Rogera Watersa, grčevita bol Richarda Wrighta (koja ga je i odvela u bolest i smrt), nadutost i nepopustljovst David Gilmoura ili odsutnost Nick Masona. Suprotno jednostavnom, znanjem i otvorenošću obećavajućeg života u rodnom Cambridge-u šarenih šezdestih.

Takođe, imperativ da rock’n’roll umjetnici moraju u jednom trenutku postati prebogati milioneri, ruši se i čini istinitim svu rezignaciju generacije punka i novog talasa prema grupama kao što su bili Pink Floyd. Tim prije, sve više cijenim sadašnji trenutak u muzici, i “propasti” muzičke industrije, u kojoj savremeni stvaraoci ipak žive i rade od svoje muzike, a ne posjeduju palate i jahte, pa možda samim tim i traju godinama, nekad i decenijama, u skladnom muzičkom životu. Naravno, i ovdje generalizacije padaju u vodu, ali ipak je primjetno da razlike postoje.

Možda su poznije godine donijele i ponešto smiraja i sopstvenih pomirenja članova naše priče, ali autor upravo u posljednjim poglavljima, na brzinu pretrčava novije detalje iz života grupe, ponajviše o značaju obnovljenog projekta “The Wall” od strane Watersa, ili “posljednjeg” iznenadnog albuma grupe “The Endless River”, tako da nismo dobili adekvatan zaključak ili suma sumarum priče o poletjelim svinjama.  Kraj je ostao nedorečen, što i čini ovu knjigu dobrom, ali dijelom slabijom od biografije Mick Walla o grupi Led Zeppelin, ili Marc Spitzovoj o David Bowie-u.

Ono što je po mom mišljenju nedostatak autorovog osvrta, jeste potpuna lišenost kritičkog stava što se ponajviše ogleda u izbjegavanju nekakvog zaključka za kraj. Naravno, u korporativnom svijetu, koji ponajviše i radi na lišavanju ljudi kritičkog, i bilo kakvog stava, ova konstatacija neće biti ni primijećena, niti će uticati na prodaju ovog “proizvoda” sa imenom Pink Floyd u podnaslovu. Po mjeri vremena, ali ne i čovjeka.


Current track

Title

Artist

Background