PONOĆNI KONCERTI: BOB DYLAN – POSITIVELY WEST 52ND STREET

Tri sata nevjerovatnog doživljaja Bob Dylana uživo obradovaće noćne ptice i sve Dylanologe, jer snimci koncerata održanih 19. i 20. oktobra 1994 u “Roseland Ballroom” smatraju se jednim od najboljih i najuzbudljivijih u dugačkoj Dylanovoj karijeri, prepunoj kojekavih, a sjajnih koncertnih predstava. Ove sedmice od ponoći, bacajte uši !!!

Bob Dylan je koncerte i turneje često shvatao i konceptualno, i kao dio umjetničkog izraza, a ne kao samo puko presviravanje pjesama sa albumskih verzija. O ne, daleko od toga.

Daleko od toga, bio je već 1965 kad je na Newport Folk Festivalu uštekao električnu gitaru, potpuno u saglasju sa energijom beat poezije kojom se napajao, ali u nesaglasju sa puritanskim folk establišmentom, koji se od šoka dugo oporavljao. Sredinom 70tih, u pratnji najboljeg The Band-a na svijetu, svirao je valjda svoje nejveće i najposjećenije koncerte, koji su izazivali poplave, dok sve nije okrenuo u vrtoglavi, sumanuti cirkus, znan kao Rolling Thunder Ravue, muzički putopis po vašarima, šatorima i najneobičnijim zaseocima, sa veselom i povećom ekipom nekontrolisanih drugara, vraćajući duh karnevala zadimljenih proroka kasnog 19. i ranog 20.vijeka. Koncertni podijum je Bob Dylanu podjenako igralište za istraživanje, baš kao i snimanje albuma.

Osamedesete će donijeti nove promjene, ne po ukusu svima, što se odnosilo i na turneje, ali gdje je to Dylan bio sredinom 90tih? U slučaju našeg koncertnog slučaja, tu blizu, jer se Roseland Ballroom nalazi u 52 ulici, srednjeg Manhattan-na, svega par ulica od Greenwich Village-a, u koji je kao musavi klinac sa srednjeg zapada stigao mnogo godina ranije sa sveskom i glavom punom Woody Gathrey-a.

Ovog puta, nastupa uz prateći bend, kojeg su činili Bucky Baxter (gitara, pedal steel, električni slajd), John Jackson (gitara), Tony Garnier (bas) i Winston Watson (bubnjevi), inače standardna ekipa koja ga je pratila tih godina. Na prvi pogled, reklo bi se klasična postava za mirnu, kasniju fazu karijere. Ali vode Bob Dylana nikad nisu tekle mirno, ni dan danas dok ovo pišem, pa ni tada, sredinom devedestih, jer je kao standardna ekipa bila to samo na papiru, dok ne bacimo uho, dok ne krene svirka.

A onda se dešava čudo, magija, transformacija, preobraženije, nazovite ga kako hoćete. Koncertne verzije mijenjaju oblike, valjalju se, ljuljaju i tipično za Bobija, mrmljajući kotrljaju u nepoznatom pravcu, dok numere teku nemirnim vodama i po 10 minuta. Ali, nije sve plod slučajnosti, trenutne inspiracije, ili improvizacije, iako ovdje ne manjka tih atributa u najpozitivnijem smislu. Prije bih rekao, da je u pitanju pažljivo osmišljen koncept, kao plod intelektualnog rada.

Set lista koncerata je sama po sebi posebna. Ne oslanja se na nikakav “die besten” koncept, a za sve posvećene Dylanologe ima puno razloga za radost. Pregršt numera sa “Blood on the tracks” za početak. Ali kad jednoj “If You See Her Say Hello” zamijeni akustičnu tegobu za električnu avanturu kroz koje riječi i dalje nose gorčinu drugačijeg iskustva, odmah shvatamo da smo uvučeni neki novi film, koji nismo gledali, iako mu konture naziremo.

Pomenuta postava će u svim numerama izazivati, voditi i voziti, ali kapetan za kormilom jedini zaista zna put. Zato mu i vjerujem, danas i zauvijek. Ovi koncertni snimci nas tjeraju da mu se prepustimo. Nisu objavljeni u zvaničnoj diskografiji, jer je snimak sa soundboard-a, bolji od mnogih zvaničnih, a kapetan voli kad se referenacama iz podteksta pojasni malo stanje stvari. Vjerujte mu i vi, više nego mnogima.

Ah, da, zaboravio sam napomenuti da u posljednje dvije numere “Rainy Day Woman #12 & 35” i “Highway 61 Revisited” sa gitarama uskaču Neil Young i Bruce Springsteen, kao da sve prethodno navedeno nije dovoljno. Eto, vrijedi napomenuti.

Ponoćni Koncerti” su na programu svakod dana od ponoći. Svaki koncert emituje se od ponedjeljka tokom čitave sedmice. Uređuje i piše: Tomislav Žegura.