PONOĆNI KONCERTI: Bruce Springsteen and the E Street Band – The Legendary 1979 No Nukes Concerts

Pa kad Bruce Springsteen iznenadi, eksplozije u svemiru se dešavaju. Zaista je tako, i pri tom, ne mislimo na veliku polemiku koja se ovih dana širi oko objave njegovog novog albuma “Only The Strong Survive” kojim odaje počast velikanima soula. Ne, iz arhive je lansiran snimak legendarnih koncerata iz Madison Square Garden-u održanih septembra 1979 u okviru kampanje “No Nukes”. Pa, i ako je bilo nuklearnih bombi, barem jedna, nju nisu bacile tamne strane sile svemira, već E Street Band i njihov gazda lično. Tu eksploziju slušamo ove sedmice u Ponoćnim Koncertima!

“Dok postoji druga strana, ona grozna tamna strana, tamna strana sile svemira…” pjevaće Bajaga sredinom 80tih, a prava istina je da ove sile nikako da posustanu, samo što rock’n’roll aktivizam, kao sila pobune, odbrane i pritiska na javnost nije uvijek bio istog intenziteta. Tog septembra 1979, na samom kraju dekade na 7, koja je srušila snove generaciji dekade na 6, ali i inspirisala nov bijes i pobunu, između ogromnog konformizma u kome su rock muzičari životarili, desila se promjena. “No Nukes” koncerti poteklu od inicijative Musicians United for Safe Energy, koju su pokrenuli Jackson Browne, Graham Nash, Bonnie Raitt i još nekolicina muzičara u cilju javnog zagovaranja protiv korištenja nuklerane energije, naročito nakon nuklearne katastrofe Three Mile Island accident, koji se marta iste godine desio u Americi.

Petodnevni koncertni program činili su besprekorni  Crosby, Stills, and Nash, James Taylor, Carly Simon, Chaka Khan, the Doobie Brothers, Jesse Colin Young, Gil Scott-Heron, Tom Petty, Dan Fogelberg, Poco  i drugi. Poziv da nastupa Springsteen je dobio od Jackson Browne-a, velikog prijatelja kojeg nije želio da odbije. Prije ovog poziva, Springsteenova karijera, sa tadašnjih četiri albuma kretala se uzlaznom putanjom, ali bez direktnog dodira sa političkim i građanskim aktivizmom. Pored toga, ni Bruce ni bend nisu nastupali nekih osam mjeseci, već su duboko u studiju radili na albumu “River” koji će svjetlo dana ugledati tek godinu dana kasnije.

Springsteen nije mogao da se laže, jer su već mnoge numere sa albuma u pripremi bile duboko u društvenim temama ispričanim iz ugla “malog pojedinca”. Ovakav koncert pružiće mu priliku da se direktnije obrati publici, da iskorači na novu teritoriju u kojoj su već “svi bitni” itekako obitavali, sa manje ili više uspjeha. Uprkos svemu, bend mjesecima nije nastupao uživo. Uprkos svemu, koncert će se snimati i kamerama, nešto što gazda iz Astbury Parka u New Yersey- u nikako nije preferirao. Mnoštvo izazova, na prvi pogled. A iza ugla, virio je i pogled u novu dekadu, godine na 8, donekle još uvijek tada neizvjesne, za koje je trebalo uhvatiti zamah.

Sve ovo su momci iz E Street benda položili najvišom ocjenom u jednom od koncerata za koje možemo reći da su prelomni u karijeri. Organizatorima su garantovali prisustvo većeg broja ljudi, skrenuta je naročita pažnja na sam razlog održavanja događaja, ali Bruce i ekipa su tih nekoliko večeri bacili takvu nuklearku koja je odjekivala sljedećih 10 godina, barem.

Poruke i zagovaranje za građanski aktrivizam čule su se iz novih, neobjavljenih numera, bend je bio vatren koliko to može da se podnese. Žestok i ubojit koliko i The Clash, samo obojan drugačijom paletom zvuka (zaista je na nekim snimcima teško uočiti suštinsku razliku između Bruca i Strummera). Opasan, drzak, ali pun ljubavi. Rock koji nije zaboravio roll. Ne zna se ko svira zavodljivije, Max Weinberg u svom čvrstom Stax ritmu, ili Clarence Clemons u već legendarnim bravurama. No, zajednički imentelj njihovog nastupa je veličanstvena energija, na vrhu koje gazda lično plovi kao izuzetan izvođač. Ta ubjeđenost, naročito u novim numerama, uz valove emocija, jedna je od najnedostižnijih u rock’n’rollu, ikada.

Budućnost rock’n’rolla koju je Jon Landau vidio nekoliko godina ranije, stigla je i blistala snagom velike ljubavi.

Sve što se dešavalo tih nekoliko koncertnih večeri itekako će pokazati smjer za naše junake u već pomenutim godinama na 8. Sve što će biti konačno rečeno i uokvireno na albumina “River”, “Nebraska”, “Born in the U.S.A.” i “Tunnel of Love” buktilo je uveliko u njima. Priče o mlaim ljudima, aktivizam, depresija low-fi Amerike, hitovi br 1, emocionalna previranja. Kao i koncertni aktivizam, koji će Bruce najozbiljnije shvatiti i praktikovati.

Pred nama su sjani snimci i ubljedliv dokaz snage muzike. Zato ovoliko volim koncertne albume. Oni nisu još jedna fus nota u diskografijama, već ponekad i snažniji dokaz nečije veličine, ili možda samo pogled iz drugog ugla, podjednako važnog.