PONOĆNI KONCERTI: “In Memory of Dickey Betts”

Prije par dana, tačnije 18. aprila, ovaj svijet napustio je Forrest Richard Betts, znan i kao Dickey, a još više kao gitarista i jedan od vodećih iz priče o Allman Brothers Band, koja, već smiještena u prethodni vijek dobija obrise legendarne, mitološke, a svakako klasične priče, poput onih iz književnosti 19. vijeka koje smo čitali u djetinjstvu. Prije nego što zaronimo u priču, ipak da obznanimo da mu posvećujemo “Ponoćne Koncerte” ove sedmice i slušamo koncerte sa matičnim Allmanima, u trenucima kada je uticaj i vještina Dickey Betts-a bila ključna za muziku grupe.

The Allman Brothers Band ostaće zapamćen kao jedan od čudesnih bendova, čija priča je prava avantura sa američkog juga, poput one o Tom Sojeru i Haklberi Finu, samo su dječaci u ovoj priči malo stariji, podjednako hrabri i odvažni, ali i podjednako nestašni. Možda čak i više. Njihova muzika je danas kulturno naslijeđe Amerike, ali koliko god da ne možemo znati koliko su momci bili svjesni toga ili ne, slušajući njihov savršeno sinhronizovani jam session, čujemo spoj sve moguće kulturte i uticaja koje su mogli osjetiti ispod plavog neba juga. Njihovi tekstovi nisu bili politički obojeni poput folk aktera, niti su objavljivali parole u borbi protiv nekog ili nečeg. Ali u njihovom muzičkom svijetu nema segregacaije, u njihovom jugu se čuje sav taj blues, rock, ali i jazz, country, bluegrass, soul…. i svi oni dišu zajedno i sijaju kao veliko sunce. Na kraju krajeva, jedni su od rijetkih, praktično jedinih koji su u samoj grupi imali fizički crno/bijelu formaciju na bubnjevima, a rasna segregacija u bendovima je i dan danas vrlo vidna u svim muzičkim pravcima, bojama i oblicima (što će biti dio neke buduće priče). Od znanih bendova jedino su Sly and the Family Stone imali rasno/polno/svakakodrugačije miješanu postavku, kasnije Prince, dok ostali primjeri staju na prste jedne ruke.

U domenu kulturuloškog spoja, samo će vas The Band odvesti na tako široko muziko putovanje, od prašnjavih raskršća do nebeskih plavetnila, doduše na svoj, potpuno drugačiji način. Tako da, ukoliko želite da shvatite muziku Allman Brothers-a, za kućno slušanje uvijek će najbolji primjer ostati koncertni favorit “At Fillmore East”, i to na ploči ako ikako možete. Album koji je uvršten u Nacionalnu Kongresnu Biblioteku SAD-a kao kulturno, istorisjki i estetski važan !!! Za radio posvetu, moraćemo malo više da se potrudimo i da obratimo pažnju na umijeće i uticaj Dickey Betts-a, i njegov doprinos bratstvu.

Dickey Betts je, kako je to dobro primjetio jedan kolega, uvijek bio onaj drugi u bendu. Kao gitarista iza neprežaljenog Dueane-a, a kao autor iza Gregga. Međutim, moguće da je to samo javna percepcija, nastala nakon neumitne tuge za poginulim gitaristom ( što ga je i učinilo besmrtnim), ili zbog činjenice da se prvenstvo uvijek davalo članovima koji su se prezivali Allman. No, bratstvo i sestrinstvo ovog benda bilo je uvijek prventveno muzičko, i, ako zatvorimo oči i slušamo muziku, čujemo ih svih podjednako. Dickey Betts je još za vrijeme Duanovog života unio svoj poseban stil. Emocija i ton koji čujemo u “In Memory of Elizabeth Reed” izdvaja ga kao gitaristu posebnog senzibiliteta. Kasnije će unijeti country uticaje, bilo da je u pitanju hitoidna “Rambling Man” ili opet instrumentalna, neponovljiva “Jessica” nazvana po kćerkici.

Bend je doživjelo i ogroman uspjeh, ali bratstvo nije do kraja izdržalo. Pritisnuto teretom slave, velike love, ali i čitavog popijenog Misisipija alkohola i narkotika, bratsvo je sagorijevalo, i to nekoliko puta. Međuljudski odnosi su bilivali narušeni, kao i mentalno i fizičko zdravlje koje se nikada do kraja nije iscijelilo. Ali ostalo je naslijeđe, i to na više nivoa.

Priznati od strane publike, kritike, budućih generacija muzičara, i konačno, priznati kao nacionalna vrijednost, muzika Allman Brothersa danas je jedan od ultimativnih zvučnih pejzaža Amerike, one koja će biti zapamćena kroz 20. vijek. Naslijeđe i u muzičkom obliku nastavljaju nove genracije, prije svega iznikle iz ove velike muzičke porodice. Sinovi Dickey Bettsa (Duane Betts) i Gregg Almana (Devon Allman) danas pored sopstvenim karijera predvode i The Allman Betts Band, a status savremenih velikana imaju Tedeschi Trucks Band, bend Dereck Trucks-a (nećaka jednog od bubnjara Butch Trucks-a, koji je svirao fenomelalnu slajd gitaru u posljednjoj inkarnaciji Allmana), i svi oni muzički opravdavaju svoje korijene, ali ih ne kopiraju epigonski, već hrabro vode dalje, a i ne padaju u zamke tamnih strana slave i uspjeha, koje generacija njihovih očeva, istina je, nije mogla da izbjegne. Naslijeđe je živo i nastvlja se, i kao takvog ga treba pratiti.

No, mi se moramo vratiti na početak priče i najaviti koncerte kojima odajemo počast velikanu koji je ipak proživio 80 godina pod vrelim Suncem. Odabraćemo dva, vezana za posebne momente u kojima je značaj Dickey Betts-a bio presudan. Prvi koji slušamo je Manley Field House Syracuse University, April 7, 1972. Još uvijek pomalo nesigurni nakon gubitka Duane-a, bend nije tražio novog gitaristu, za tako nešto je bilo isuviše rano, već su jednostavno, nastavili kao petorka. Tiho su izašli na scenu i nastavili onako kako najbolje znaju, a jedina gitara je bila Bettsova, i ona je morala da ponese i bend i reputaciju.

Drugi koncert je iz avgusta 1994, iz druge inkarnacije benda, kada je upravo Dickie Betts u bend doveo novog gitaristu Warren Haynes-a, za tako nešto je konačno bio pravi trenutak, koji će itekako opravdati reputaciju, i postati veliko muzičko ime, a bend braće Allmana ponovo zasijati kao nekada. Ono što je našem radiju važno, je da su oba koncerta snimljena radio broadcastom, koji je opet druga vrsta američkog kulturnog naslijeđa, bez koje bi nam radijski život bio daleko siromašniji.

Sjetimo se sjajnih nastupa The Allman Brthers Banda, i Dickey Bettsa u ovonedjeljnim Ponoćnim Koncertima. “Ponoćni Koncerti” su na programu svakod dana od ponoći. Svaki koncert emituje se od ponedjeljka tokom čitave sedmice. Uređuje i piše : Tomislav Žegura.