PONOĆNI KONCERTI: NIRVANA

Prije nekoliko dana, tačnije 14. septembra, ključni album 90tih “Nevermind” proslavio je 30. rođendan, da….nevjerovatno. U čast ovom albumu koji je okrenuo rock’n’roll naglavačke, ove sedmice u ponoćnim koncertima slušamo Nirvanu, i to radisjke prenose njihovih koncerata, iz 1991 (baš iz perioda slavljeničkog albuma) kao i iz Brazila 1993. Suština ovog benda bila je na koncertima gdje se dešavala neponovljiva energija. Prođimo zajedno tu energiju ponovo, sa Nirvanom u Ponoćnim koncertima!

Oh, well….whatever…

Kada su David Bowie-a pitali negdje 1989-te jesu li Guns’N’Roses budućnost rock’n’roll-a, ovaj mudri mačak odgovorio je da su po njemu budućnost Pixies i Sonic Youth. Kako je samo u pravu bio.

Upravo je muzička podloga ova dva benda (buka i pop Sonic Youth kao i sporo/jako šema Pixies-a) ukazala put momku iz Aberdeena, Kurt Cobain-u kakva je to rock muzika koju i on želi da svira. No, Kurt je u sebi imao i izraženiji pop senzibilitet, koji je naučio prije svega od Beatles-a, njegove br 1 omiljene grupe, kao i osjećaj za duh čitave jedne generacije koja je odrastala u, na, i u neposrednoj okolini Seattle-a, grada u munjevitom ekonomskom i kulturnom usponu druge polovine osamdesetih u Americi.

Puno toga se pisalo i govorilo o Seattle-u, i ne želim da se ponavljam, ali ono što je jako bitno, je da je ovaj grad imao i gradio svoju sopstvenu kulturnu scenu, nevezanu za postojeće trendove koje su forsirali blještavi mediji. Uostalom, mnoga druga mjesta SAD-a, imala su sličnu logiku, ali o njima ipak manje znamo…pogodite zašto (i to je neke druga priča koja će po svoj prilici ugledati svjetlost dana uskoro).

Među svim tim bendovima koji su pokušali napraviti nešto svoje, Kurt je sa Krist Novoselićem (odseljenim Zadraninom koji je Kurtu između ostalog, sa ljetnjih raspusta provedenih u Jugoslaviji donosio kasete Prljavog Kazališta, Parnog Valjka i Bijelog Dugmeta) i novopridošlim tornadom za bubnjevima Dave Grohl-om (koji kao što znate, nije u srodstvu sa današnjim pjevačem Foo Fightersa) rasturao klubove zapadne obale.

Prvi album “Bleach” naznačio je muzičke okvire, i pomenuti senzibilitet, dok je studijski rad na drugom albumu (proveden u atmosferi blažeg haosa, nagovještavajući buduće dane) ipak iznjedrio nešto što mijenja tok istorije muzike, okreće polje trendova, modu, sve po redu. “Nevermind” koji je objavljen 24.09.1991. za Geffen Records bio je ta budućnost rock’n’rolla o kojoj je David Bowie govorio koju godinu ranije. Još više od Pixies i Sonic Youth (koje ja lično više volim, ali to sad nema veze…) Kurt je uhvatio duh, tj apatiju njegove generacije u svim numerama, a ponajviše, jel, u himni 90tih “Smells Like Teen Spirit”..u kojoj odjekuje zaključaj….oh well, whatever….nevermind…

Kao što znamo, “Nevermind” je postigao sumanut uspjeh, prodao se u ciklijardama, bend postaje popularan kao Guns’N’Roses, ali tri člana Nirvane (OK, barem dva) nisu građena od zvjezdanog materijala, za poziranje reflektorima blještavih medija, koji su gle čuda, svu svoju silu poslali u Seattle da uživo prenosi novu generaciju rock muzike, generaciju koja je svoju filozofiju izgradila kao suprotnost tom blještavilu.

Naravno, rezultat je bio konflikt epskih razmjera, unutrašnji, spoljašnji i na svaki drugi način koji će dovraga polsati i Nirvanu i čitavu scenu. Sam Kurt Cobain je ionako bio tragična ličnost iz mnogih drugih razloga, koji su vam vjerovatno poznati i koje je danas lako istražiti.

No, i pored tragičnog kraja Nirvane, i čitave scene Seattle-a, ostaje muzika, ostaju albumi koji su promijenili tok svijeti, podsvjesti istorije. Čitava dekada, i dobar dio narativa rock muzike bi i dan danas imao drugačiji tok, da se nije desio baš Nevermind.

I zato se vrijedi podsjetiti, i poslušati album, ili već Nirvanu na koncertima kao što mi radimo…kako vam je drago…well..whatever…

“Ponoćni Koncerti” su na programu svakod dana od ponoći. Svaki koncert emituje se od ponedjeljka tokom čitave sedmice. Uređuje i piše: Tomislav Žegura.