PONOĆNI KONCERTI: PEARL JAM: TEN & NO CODE: 30 & 25

Prvi “Ponoćni Koncerti” u novoj sezoni emisija na našem radiju proslavljaju dvije značajne godišnjice u karijeri velikih Pearl Jam, a to su 30 godina od debi albuma “Ten” i 25 od četvrtog “No Code”. Mi ih obilježavamo, naravno u koncertnom izdanju! Numere sa oba albuma sakupljene su sa raznih koncertnih turneja i objavljne u okviru DEEP kolekcije na sajtu benda.

“Ponoćni Koncerti” su na programu svakod dana od ponoći. Svaki koncert emituje se od ponedjeljka tokom čitave sedmice. Uređuje i piše: Tomislav Žegura.

“Pearl Jam” nije bio jedan od bendova za kojima sam bio lud, baš tad, prije 30 godina kad sam kao teenager više pažnje posvetio nekim drugim grupama i muzičarima, ali teško je bilo ostati imun na nešto što je bilo tako dobro, značajno i kulturološki drugačije za tu 1991. godinu, od dojučerašnje glavne struje. Zašto im nisam odmah skočio u zagrljaj, pa prije svega zbog činjenice da ranih 90tih, mi djeca iz zemlje koja se raspadala (ili koju su nam oduzeli) po prvi put nismo novu muziku otkrivali iz časopisa, prodavnica ploča, već je serviran preko novog mas medija zvanog MTV.

Sav rokenrol, u svoj svojoj širini i raznovrsnosti žanrova, u tamnici naroda bio je lako dostupan uz mudre vodiče-kritičare iz odličnih muzičkih magazina. Međutim, ovog puta novi trend donio je MTV na što sam ja odmah pružao otpor. Jer, sa tog MTV-a vrtili su se bendovi koje ne samo što nisam mogao organski smisliti, već je i 16-godišnjem meni bilo itekako jasno kako televizija forsira trendove, i da je u pitanju industrija zabave milionskih razmjera koja je sa suštinom rockenrolla izgubila, pa valjda sve… Zviđućkali su Scorpions po Rusiji, pozirali Gunsi, ljutili se AC/DC, i onda taj isti MTV danonoćno pušta ovog tipa u kariranoj košulji. Neka hvala, bio je moj odgovor…kao i ranije.

MTV neće pustiti Pink Floyd sa Pompeje, neće ni Neil Younga (možda rijetko) ili nešto meni blisko, pa zašto pažnju poklonjati novom trendu za koji me već “stručnjaci” u generaciji ubjeđuju da se radi o totalnoj novoj muzici, kakva se do sada nije mogla čuti. I pored cinizma kojim se dičio 24 sata dnevno, poslušao sam kasetu Pearl Jam i zapravo, uvidio da se radi o sjajnom, sjajnom bendu. Ali zaboga, pa oni ne sviraju u potpunosti novu muziku, ima tu puno Neil Younga, klasičnog rok zvuka. I doprijelo je do mene. Nije mi odmah bilo jasno zašto taj dečko Jeremy hoće sve da ih pobije u razredu. Još manje mi je bio jasan, vrlo očigledan razdor u američkoj porodici, što su teme o kojima je Eddie Vedder tako cijepao dušu. Nije nam moglo, sve i da smo htjeli, biti jasno društvo koje je kapitalizam već toliko nagrizao iznutra, da su depresija, beznađe i otuđenost nama dolazili kroz trenutni raspad društva i svih vrijednosti koji se svakodnevno prenosio sa TV Dnevnika, baš kao što je MTV prenosio “grunge revoluciju” uživo iz Seattle-a. Vremena rijaliti šou-ova su itekako započela.

Ipak, izgled običnih tipova iz kraja u kariranoj košulji, bio mi je bliži, i realniji od, i još uvijek mislim tako, kič degutantnog imidža bendova iz Los Angelesa koji su pjevali o tome kako se probudio u 7, pa ustao u 9, pa opet ustao u 11, i tako redom. Na žalost, godinama kasnije biće mi jasni i stihovi te pjesme, na sreću, ne iz ličnog iskustva, ali ta vrsta američke rock muzike nikad nije bila moj izbor. Dan danas pogotovo ne.

Pearl Jam je sa druge strane doživio slavu ravnu baš tim bendovima iz Los Angelesa što je izazvalo gotovo nepodnošljiv pritisak unutar samog benda, skoro do tačke implozije. Mašinerija industrije je stvarajući trend učinila svoje, a publici se iskreno svidio iskren bend koji pjeva o nečemu savim iskreno.

Meni je ipak bio impozantan svijestan napor članova grupe da zaustave taj pomahnitali voz slave i biznisa i preuzmu kormilo u svoje ruke, ma kakve to posljedice izazvalo. I nisu se plašili da se uhvate u koštac sa korporativnom industrijom, u unaprijed izgubljenoj borbi, ali dobijenom dostojanstvu.

Upravo zbog toga sam, itekako zavolio album “No Code” kad se pojavio 1996. godine. Iako ne njihov najbolji, ali još više pod uticajem Neil Young-a (koji ih je tih godina spašavao od samih sebe), pokazao je bend koji se trudi da radi stvari na svoj način, i uvijek nanovo osmisli sebe.

Mnogi kažu da je je genracija 90tih bila posljednja rock generacija koje je pokazala kičmu, i usudila se nešto reći svijetu oko sebi. Možda je to tačno, ali ja vjerujem u vitalnost rock muzike i različite načine na koji on uvijek nađe načina da se revitalizuje i ponovo rodi. Pearl Jam su naučili kako da budu veliki, stadionski bend i ostanu isključivo u svojim okvirima, koji nikako nisu iključivi. Zrelost im je donjela ličnu smirenost, a pjesma je ostala ista. Zato nek se vijori…