Priča o zvuku Sahela kroz muziku i film

Kako dokumentovati skoro pa subverzivan pristup jednom uvidu u muzičku scenu skoro van tokova savremene ili bilo kakve produkcije, koja nastaje, razvija se i živi u gotovo nemogućim uslova, za život, a ne za stvaralaštvo. Ipak, o muzici zapadne Afrike, danas znamo puno, ponajviše o pričama pustinjskog bluza, nastao topljenjem tuge i teškog, nomadskog načina života kroz električnu gitaru i autohton ritam.

Piše: Tomislav Žegura

Mali, Mauritanija, Alžir i zemlje u okolini, koje u stvari povezuje Sahara čije je granice nemoguće fizički sagledati i odrediti, pa tako ni muzičke, jer…previšpe je pjeska u očima. Nažalost, preveliki pjesak skriva i drevne tajne, ali i vrlo današnje probleme. Švercuje se svašta, oružje, droga, religija…pustinjskim putevima se i preprodaje svašta, djeca, organi, duša, roditelji….budućnost i prošlost. Jer ako je nekom tamo odgovornom jedno oko zatvoreno od pustinjskog pjeska, i ono drugo će uvijek naći malo oluje koje je ostalo. Ako odgovornih ima.

A ima ih, ali ne sa strane zakona, pravde ili nekih papira ili propisa. To teško danas možemo očekivati i u manje pustinjskim oblastima. Pravedni putuju kao nomadi, ili žive uz rijeke poput Nigera. Ako nabave, ili naprave električnu gitaru u stanju su…zamislite, da je uštekaju u neki stari radio, ili kasetofon, ili ponekad u nešto bolje, i da zasviraju sve što je u njima. Prirodno skloni ritmu, pa nij eproblem da se ritam proizvede na bilo čemu, što posluži. I da se igra i pjeva u krug, noćima, ako treba. Možda preko puta rijeke, u Mauritaniji to neko i čuje, neki tamo klinac koji je u stari radio uštekao sintizajer i eksperimentiše zvukom. E, to su odgovorni ljudi Saharske oblasti, uz rijeku Niger, koja nas ovom prilikom itekako zanima.

Odgorovni su i sanjari, zamlate i dovoljni entuzijasti koji su opet, odlučili da svijetu objelodane ovaj, reklo bi se savremeni zvuk oblasti Sahare. Jedan od njih je i Christopher Kirkley, amerikanac, koji je dovoljno lud da zapali iz Portlanda u Niger, i tamo čuje i snimi sve ove ljude. O ne, ne radi se o nikakvoj kapitalističkoj eksploataciji rudnog bogatstva Afrike, kakvu je bijeli čovjek stoljećima crpio. Stvar nije u biznisu, jer ga i nema. Stvar je u otkrivanju i prezentovanju talentovanih ljudi, koji preživljavaju i stvaraju u slovima nezamislivim za današnjeg zapadnjaka. I, u stvari, cilj je i da se pokaže i prikaže koliko i kako muzika živi sama od sebe na način na koji vam veliki reflektori muzičke industrije nikada ne bi dozvolili da spoznate. Sigurno ne bi, prije 20 ili 30 godina, dok je inustrija imala moć. Danas, kada su njihova svijetla ugašena, kao da je velika svjetlost obajsala ovaj, prilično izmučeni svijet, i prikazala svo noćno cvijeće, sav talenat koji ljudi imaju…bilo gdje.

No, da se vratimo na pomenutog Christophera. Osniva sopstvenu etiketu Shael Sounds, u kojoj predstavlja zvuk Sahare, koja u prevodu znači „pustinje“..množina koja asocira na more pjeska, dina i skrivenog života među njima. Sahel Sounds na svom blogu i bandcamp stranici vjerno prenosi muziku nastalu na obalama Nigera, u tromeđi Malija, Mauritanije i Nigera. Muzike snimljene na kasetofonu, uštekanim gitarama u stare lampaše.

Neki izvođači Sahel Soundsa već grade karijeru, poput Mdou Moctara, neki će ostati na obalama rijeke, a naša priča dobila je jopš jedan zanimljiv obrt. Ekipa iz NeopanKollektiv pratila je filmskim kamerama Christophera i njegove susrete sa muzičarima sa kojiam sarađuje, a rezultat je jedinstveni dokumentarni film A Story of Sahel Sounds. Film prati junake ove priče, kreće od Agadeza, glavnog grada Nigera, pa sve do ruba pustinje i prati muzičare oblasti Sahel….među kojima su sytnth čarobnjak Hama, gitarstkinja Fatou Seïdi Ghali iz benda Les Filles de Illighadad, ili prave zvijezde ove oblasti Etran de L`Aïr. Mdou Moctar sa svojim bendom po prvi put nakon toga obilazi evropske bine.

Muzika je živa i žilava, poput ovih pustinjskih nomada i njihovih porodica. Koliko je ovaj svijet dalek od neke „world music“ odrednice, zapravo je istisnki rock’n’roll. Možemo li naći veću underground scenu, rokenroleri, što mislite? Etnomuzikolozi bi se svakako trebali ovim pozabaviti.

Dokumentarni film A Story of Sahel Sounds prikazuje se od oktobra 2016, a premijera je bila na 50. Hofer Filmtage festivalu u Hofu, Njemačka. Nedavno, 15. januara film je prikazan na 8. Norient Muzikfilm festivalu u Bernu. Priča o zvuku Sahela počela je i svoj život na filmskom platnu, ali ne smijemo zaboraviti ni muzički.

Kao soundstrack filma objavljeno je i muzičko izdanje A Story of Sahel Sounds, na kojoj je muzika korištena u filmu, ali snimana svim mogućim i nemogućim sredstvima. Stisnite play na kasetofonu i uživajte, a na bilo koji način pomozike i podržite rad Sahel Soundsa, jer zapravo puno više možete saznati i oktriti sa bandcamp stranice izdavača ili redovnom posjetom na blogu.

Jedna od dobrih stvari današnjeg trenutka u razvoju ovog svijeta je povezivanje crnog i bijelog čovjeka kroz umjetnički rad, podršku i pomoć, dalko od korporacija, muzičkog ili bilo kakvog kolonijalizma i starih načina iskorištavanja koji nas još uvijek melju, ali svakim danom sve više spoznajemo, da oslobađanjem od sprega industrije, bilo kakve svijet sagledava oblike slobode koji se na neki kosmički način sami nameću i stvaraju novi svijet. U africi su uvijek duboko vjerovali u zakone kosomosa, pa što ih ne bi primjenili. Odlučite što je važno!