REBEL STAR: ISTINOM DO SEDMOG NEBA

Nekako se učinilo brzo, kako ovo čudnovato vrijeme ovih dana prolazi, ali stigao nam je novi album Rebel Star, 15. septembra, dvije godine nakon pretnodnika „Početak i Kraj“, u mojoj glavi kao jedva godina da je prošla. Novi album mog omiljenog benda uvijek je događaj sam za sebe, koju prati uzbuđenje prvog preslušavanja, a onda sva kasnija, gdje se zaista upoznaje i spoznaje album. Zbog toga ne volim previše da se uzdam u najavne singlove, jer razmišljam i primam energiju albumski. Milan Glavaški i ekipa (više nikako ne smijem pisati o bendu samo iz njegove prizme) srećom imaju albumski sklop takođe, tako su naučili, tako sam i ja naučio, pa što nam bude.

Piše: Tomislav Žegura

Foto: Marina Uzelac

MILAN GLAVAŠKI I JEFF TWEEDY

No, sa prvim preslušavanjima jasno je da postoje određene razlike u odnosu na prethodna izdanja. Sve više, Milan Glavaški kao autor obraća pažnju da društveni i politički kontekst, na opštu potčinjenost jednom monstruoznom sistemu koji prijeti da proguta, ne samo nas, već i sve u našoj okolini od čega nam zavisi i život i mjesto pod suncem. Počev od prirode, rijeka, mora, do odnosa među ljudima, Milan sve više, ili sve direktnije ( a možda i oboje), obraća pažnju, bolje reći ne može da ostane bez komentara.

Tu me jako podsjeća, između ostalog, na svog američkog kolegu i vršnjaka Jeff Tweedy-a, i njegov Wilco, koji su gotovo istovremeno sa Rebel Star, objavili svoj novi album „Cousin“ na kome Tweedy sve otvorenije, baš kao i na prethodniku mu, maestralnom „Cruel Country“, sagledava današnju Ameriku, okrutnu i glupu, kako je sam naziva, pa se čini kako smo globalno danas svi u opasnosti od istog.

No, nije samo to sličnost ova dva autora, koji su među jedinima danas sposobni da me svojom poezijom, a paralelno i muzikom zapitaju, natjeraju na razmišljanje, oduševe, a ponekad i lagano ošamare, ako je takav efekat njihovih pjesama, a jeste. Dva autora, savremenici i po godinama i muzičkim uticajima, snimaju nove albume, čiji je svaki izlazak, za mene ( i nas koji pratimo) događaj za sebe, pa osim muzičkih očekivanja, imam i te neke pritajene nade, da će mi dati odgovor na neko nerješivo društveno pitanje, nešto što ne bi niti smjeli niti trebali da očekujemo od autora muzike, a što se ponekad, ipak dogodi.

Svakako, činjenica je, kad oba aktuelna albuma slušamo jedan nakon drugog, da posjeduju podjednak kvalitet snage pjesama i produkcije, što mi u slučaju naših junaka više znači, pa sa ponosom mogu da kažem: Rebel Star je u ovom trenutku, najbolji bend na svijetu !

ISTINA

No, nije mi išlo lako sa novim albumom „Sedmo Nebo“. Tradicionalno sam ga pustio u automobilu, prvih par preslušavanja, da me vozi dok vozim, ali problem se pojavio…ne vozi, ne auto, već album. Pjesme se smjenjuju, pamtim refrene, obrisi mi počinju biti jasni, zvuk se uveliko čuje, ali nešto mi jako ne štima. Ne nalazim tok pjesama kakav sam ja (razmaženo) navikao da slušam, ne nalazim kandidat za „moju“ kolekciju Duboki Zaron, a, ponajviše, koči ritam, koji nikako da krene u onom freewheelin’ blue sky stilu (nadam se da shvatate) već, svira nešto drugo, nešto kontra. Uh, muke….koje vode u razgovore sa bliskim ljudima, poštovaocima ovog benda i skoro pa insajderima, čisto da presaberem utiske. Sve dok me jednog dana, onako neočekivano, nije ošinula istina, koju sam zaista sreo iza ugla, dok sam album preslušavao ne u automobilu, već u hodu, ponovo u pokretu.

Kad sam se malo presabrao, shvatih da je ponovo u pitanju ritam, tj nova ritam sekcija koja se ustalila negdje u međuvremenu, u tandemu Ernest Džananović – bubnjevi i Goran Ritoša – bas, koji sa Milanom, Zvonkom Obajdin i Danielom Rodikom čini konačno zaokruženu postavu. No, slušajući album bez vožnje, ironijoim sudbine, još jednom naučenom lekcijom, nazovimo to kako želimo, desila mi se Istina.

Istina, da su Rebeli snimili ovaj album još samopouzdanije i odlučnije nego prethodni, a može biti  i nego ijedan do sad. Istina je da nikad nisu ovako bendovski zvučali, gdje su svi dali sjajan doprinos, ili se bar ovdje to mnogo bolje čuje, pa moram istaknuti produkciju Uroša Milkića kojoj je pomagao i Željko Markuš. Pa dakle, ako mi zvuk prija i više od Wilcovog ovo su dometi, da zaista..sedmog neba. Predivne gitare Milana i Daniela, a tek Zvonka.

Zvonka na ovom albumu doprinosi vokalom, klavijaturom, čudnim nekakvim zvucima, i konačno autorski. Njena numera „Metar Pepela“ (potpisana zajedno sa Rodikom, da ne pogriješimo), je tako predivno ušetan Svemir u univerzum Rebela (za sve nas kojima Svemir nedostaje), da Milan u jednoj od pjesama kasnije lijepo kaže kako svira sa ljudima iz svemira. Svira, još kako. No, Zvonka ovaj album nije samo odsvirala, ona diše ovaj album svom svojom dušom, i to se naravno čuje.

Ono što primjećujem je takođe da se Milan i ekipa igraju sa strukturom pjesama, više nego ikada do sad, i to je takođe još jedna osobina koju cijenim i kod njegovog američkog vršnjaka Tweedy-a. Ovog puta, drugačija je i dinamika albuma, pa nema onog spuštanja lopte u drugoj polovini (tamo negdje gdje ja besamučno tražim svoj duboki zaron), već naprotiv, diže se tempo naročito u trilingu Zemlja od sunca/San na jezeru/Prolećna jutra/. Do tad je jasno koliko je ovo velik, dobro zvučeći album, kojeg izuzetne pjesme i izuzetan bend nose kao onaj tajanstveni voz, koji nam je Žikica razobličio. I ritam sekcija mi je naravno legla, još kako, i to u automobilu, pa se sad vozimo svakodnevno.

Srećan sam , zaista, pa i ponosan, što je Rebel Star dio mog sadašnjeg života, sadašnjeg sazrijevanja i promišljanja o sebi i svijetu u kom živim. Uz ovakav bend i ovakve albume ne postoji žal što nisam živio u „onom“, tamo nekom vremenu, sa tamo nekim bendovima. Nosio sam se mišlju da je naziv albuma trebao biti „Istina“. Ipak sam shvatio da to nije dobra ideja, jer, istina je kao riječ tako monolitna, defitnitivna stvar koja ne ostavlja puno drugih opcija. A ovdje sve vrijeme imamo prisutan taj dualizam, naznačen u vizuelnom rješenju omota, sa tim kartama, sa dva lica. Sa činjenicom i pitanjima može li se ostvariti neko lično sedmo nebo, u ovakvom svijetu, koji je toliko pogrešan i koji svakim danom grabi u provaliju. Milan otvara neke vrlo zeznute teme na vrlo zenut način, koje dugo nakon slušanja ostaju u glavi, za kasnije meditacije, ili što bi Yoda rekao „meditate on this, I should“.

No, konačna „Istina“ odjekne ponajviše u posljednjoj pjesmu, baš tog naziva, koja fenomenalno sumira čitav album i ostavlja jednu od onih nedoumica, onih rečenica za koje se potajno nadamo da će nam autor isporučiti šah mat za duge zimske dane/noći…

„Nikad nam lepše i teže bilo nije“

To danas mogu da mi urade Glavaški i Tweedy, no…upravo nakon prvi put izrečene ove izjave, u ovoj pjesmi, slijedi takav aranžmanski neprimjetan kvantni skok, kad pjesma kreće uzbrdo, nevidljivo, baš poput Bowieve „Heroes“, u onom dijelu kad krene u zanos. Ne znam da li pričam gluposti, hoće li mi se ponovo muzičari smijeti i vrtjeti očima, ali da, ovo je moj doživljaj tog trenutka na albumu, kakav, pa ni sličan nisam čuo….pa baš odavno. Kad stigne u „ti možež, možeš da mi veruješ, izgubiću sve ako treba, samo da s tobom putujem“ već je toliko visoko, i već je prodrlo toliko u moj današnji život, u odnose koje imam, i sve što mi na svijetu najviše znači.

E, to je uspjela ova pjesma. Zaista, odavno ne razmišljam, ono detaljno „šta je pjesnik htio da kaže“. Kako ja to mogu znati, ali ono što je stiglo do mene, i kako su to moji filteri propustili, tu znam, i tu nema greške. Takva je „Istina“, zaključna pjesma, istina koja vodi na sedmo nebo, nakon kojeg satima, i danima ostaje u ušima ta mantra „Nikad nam lepše i teže bilo nije“ ….moj Milane, hvala ti.

p.s. „Metar Pepela“ je u međuvremenu postala dio kolekcije duboki zaron. Zvonka, hvala ti.