REBEL STAR: OD KRAJA DO NOVOG POČETKA

Odnos mog dubokog poštovanja i naklnosti sa muzikom grupe Rebel Star (kako bi se u tinejdžerskim godinama nazvalo obožavanje) započeo je nenametljivo i gotovo slučajno, mada ništa nije slučajno. Nepretenciozno svakako, što je u skladu sa njihovom muzikom, prirodom, a i mom današnjem načinu istraživanja muzike (nadam se). U svakom slučaju, simpatije su bile enormne, odavno nisam osjećao kako se neki autor, u ovom slučaju Milan Glavaški, obraća meni, i vjerovatno ljudima sličnog svjetonazora, dobi i muzičkog ukusa, i koliko ta muzika u stvari komunicira sa mnom.

U prvom redu govorim o periodu od prije desetak godina, kad su aktuelni albumi bili istoimeni “Rebel Star” i “Reka”. Onda se bend razišao. Milan je imao svoje razloge da stane i ako ništa drugo, da udahne vazduh i napravi pauzu, što sam ja razumio. Tada smo bili u punom jeku našeg muzičkog festivala “SeaRock” i silno smo željeli Rebel Star da zasvira. Nije se poklopilo, čak ni 2016. Kad smo u Kotor doveli svima nama omiljen Wilco, i kad bi, čini mi se jedini bend iz naših krajeva koji bi trebalo sa njima da podjeli binu bio “Rebel Star”, već je bilo kasno.

Onda je Milan nakon nekoliko godina odlučio da ponovo krene, ali smo ovog puta mi kao festival stali da napravimo pauzu i udahnemo vazduh. Svemir će se jednog dana, nadam se poklopiti, što nije poenta ove priče. Poenta je muzika, albumi koji su uslijedili i moj doživljaj koji dugujem da ispričam svom omiljenom bendu, evo već nekoliko godina. Pa, krenimo…

Piše: Tomislav Žegura

Fotografije: Marina Uzelac

Naslovna: Krešimir Grubić

PRAVDA ZA DEMONE

Nakon par tihih godina, obradovala nas je vijest, prije svega da Milan Glavaški snima solo album, koji, kad je objavljen, ipak pod imenom “Rebel Star” i muzički nastavkom započete priče, ipak predstavlja nastavak zvanične diskografije.

Nazvan neobično “Demoni” i sa omotom koji sam ja iz zezanja prozvao death metal, prošao je ispod radara većine publike, da li zbog pandemijske 2020 kad je objavljen (100 mu Gromova, tad smo baš imali vremena za slušanje novih albuma), ili zbog solo varijante i nedostatka uobičajene promocije, ne znam, ali ni ja nisam bio na sedmom nebu nakon prva dva do tri preslušavanja. U stvari, nedostajao mi je bend, a prethodnu inkarnaciju sam baš zavolio što je uprkos nekad tehnički ne-savršenoj produkciji gotovo savršeno ljuljala i kotrljala uz Milanove pjesme. Na “Demonima” toga nema, samo rudimentarna instrumentalna pratnja, koja je ponekad ništa više od osnove, tako da sam bio u agoniji, ali kratko, jer su me ubrzo nakon još par preslušavanja obuzele pjesme. A pjesme Milana Glavaškog su takve da te obuzmu čitavog, a ove su bile podjednako dobre, neke čak i bolje, neke čak i najbolje Rebel Star pjesme pjesme do sad. “Dan na Tisi” na primjer, čudo jedno.

Tako kad obuzmu pjesme, sve drugo pada u vodu, i nedostatak benda, i šta ja znam sad kakva promocija i hajp. Gostuje Zvonka u uvodnoj “Nema kantrija za starce” i sve teče svojim sjajnim, riječnim tokom. Ono što nisam znao tada, a sad je evidentno, da je ovo u stvari prelazni album, koji je premostio od starog, do novog benda, i koji je temama i tekstovima počeo da se bavi malo više političkom svakodnevnicom, uz dovoljno prisustvo mora, soli, Tise…ovaj Misisipija. Milan je, čini mi se, jednom objašnjavao kako je album posveta preminulom ocu, tj. borba sa osjećanjem gubitka i svega što ovakvo iskustvo donosi, ali i osvrt na brojna pitanja o životu i nešem mjestu u njemu. U svakom slučaju, nikad nisam smatrao da smo dužni znati što sve autor prolazi dok stvara album, ono što do nas dopre i način na koji to propustimo kroz sopstvene filtere je krajnji domet umjetničkog djela, a u svim tim dometima „Demoni“ su neprikosnoveni.

Zato pozivam na pravdu za „Demone“, i smatram da bilo koji poštovalac muzike Rebel Star (ne kažem namjerno obožavalac jer nekako naša grupa fanova nisu uspaljeni tinejdžeri) ne treba nipošto da zaobiđe ovaj album, a i ako neko započne druženje za RS uz „Demone“ sigurno neće pogriješiti.

NOVI POČETAK

Ispostavilo se da su „Demoni“ zaista bili novi početak, koji se dogodio ipak malo kasnije. Kreativni nagon za stvaranjem u Milanu Glavaškom proradio je čini se, jače nego ikada, a put (tako često opisan i opjevan u njegovim pjesmama) ga je doveo, tu iza ugla, u Zagreb, gdje će nastati osnova novog, i još uvijek današnjeg benda. Mnoštvo lijepih svemirskih kockica se poklopilo, osnova Svemira prelila se u Rebel Star (za neupućene Zvonka Obajdin i Daniel Rodik postaju stalni članovi), uz novu ritam sekciju koju su na snimanju albuma činili Daniel Kadijević i Jakša Perković, uz prisutnog prijatelja Željka Markuša (Kristali) koji je svirao gitaru, doprinio autorski i producirao album, koji će se sasvim prikladno nazvati “Početak i kraj”.

Ostalo je samo da sačekamo i čujemo kako će zvučati, ovaj novi Rebel Star, što je, možda i prvi put u njihovoj karijeri, izazvalo neku vrstu medijskog hajpa, jer novina je uvijek sama po sebi vijest, kao i izgovor da ljudi stvore nekakva očekivanja. Pa su neki očekivali ko zna šta, a neki su opet znali unaprijed kakve pjesme piše Milan, samo je ostalo pitanje kako će biti presvučene i umivene. Uskoro smo dobili odgovor, negdje u oktobru 2021.

Album otvara numera meni po automatizmu omiljenog naziva „Okean“. I zaista, početak stvara pogled na more (ako ne baš na pravi okean), koji ispred sebe u vožnji autom često vidim, i sunce koje vas zaslijepi svojim sjajem. I nikad čini mi se u pjesmi nisam doživio toliku realnost pomenutog prizora, u svom sjaju i bljesku. Onda volan skreće u lijevo, pjesma odlazi novim tokom i naša vožnja, kao i život odlaze novim pravcem.

Da, jako puno slušam Rebel Star u automobilu, dok vozim. Tu sam, najbolje naučio i shvatio sve albume, pa i ovaj. Volim da me voze dok vozim. Put i kretanje su česte teme Milanovih pjesama, kao personifikacija kretanja kroz život, i svih promjena koje to kretanje donosi. Tako ih barem ja doživljavam. Bez vožnje muzika Rebel Star ne bi bila ista, i tu odmah dolazim do prve stvari koja mi se jako svidjela na albumu „Početak i Kraj“.

U pitanju je ritam, tj bubnjevi koje na ovom albumu svira Daniel Kadijević. Jako mi se sviđao ritam iz prethodne postave, kao što ranije napisah, ljuljao je i kotrljao uz Milanove pjesme baš kako treba. Ovog puta i zvuk i stil su drugačiji. Daniel Kadijević kuca čvrsto i tačno, mene je podsjetilo na stare Stax bubnjare, kao i dijelom na stil Max Wainberga i donekle Levon Helma. Možda lupam, i bubnjari će mi se smijati čitajući ovo, jer se ne razumijem tehnički, ali osjećaj me navodio na pomenute koji ne samo da su sjajno ušetali u Rebel Star univerzum, nego je to takav stil tako rijedak na domaćim pločama i bendovima, koji su slijedili manje više britanska bubnjarska božanstva. Ja bih vilio da sam barem blizu ovoj konstataciji, i zažalio sam duboko kad je nakon nekog vremena objavljeno da ritam sekcija koja je snimala album, ipak neće nastaviti kao dio stalne postavke benda.

Zvonka Obajdin za klavijaturama i pratećim vokalom, i Daniel Rodik (jako liči na starijeg brata) na pedal steel porodičnoj tradiciji ipak hoće, i to je bila više nego radosna vijest. Željko Markuš se još neko vrijeme zadržao, a danas bdije oko i nad bendom, svakako je uključen u kreativni proces. Previše je dobrih duhova i pozitivne energije bilo na jednom mjestu i stvari nisu mogle ispasti bolje. Naslovna numera postaje neki novi zaštitni znak grupe, a ostatak albuma je podjednako izuzetan. Ovog puta imamo sve što je nedostajalo „Demonima“, čitav bend, kojima je Milan Glavaški prepustio da se izraze uskrativši tako dio sopstvene dominacije.

Pjesme su još jedna kolekcija priča o životu, ljubavi i svim malim i velikim stvarima koje volimo kod Milanove poezije. Uz bend, koji zvuči bolje nego ikad, i cjelokupnije nego ikad. Bilo je to pravo vrijeme za ovaj, novi početak.

DUBOKI ZARON

Poezija Milana Glavaškog stvara jake poetske slike, a često i je i sama muzika dovoljno slikovita i sposobna da nas baci u određena raspoloženja i stanja. Tako sam godinama klasifikovao različtite vrste Milanovih numera, i stvrstavao ih u svojoj glavi u male podgrupe od kojih mogu da se prave mini kompilacije, više EP nego albumske. Pjesme o moru, rijeci, soli, putu, radiju…sve teme koje su mi postale omiljene i koje su upućivale na medijacije o životu, prolazu, vožnji dok me muzika vozi, kao što rekoh jednom već. No, godinama mi se polako prikradala mini kompilacija sastavljena od pjesama čiju poveznicu teško mogu das objasnim, a spoznavao sam je samo intuitivnim osjećajem, koja je odlazila svakim novim albumom, i tada bi u nekom trenutku rekao ha…evo je.

OK, obično je sa B strane albuma, odnosno druge polovine kada bi album krenuo u laganije numere, a ni to nije pravilo. Nisu to ni najbolje Rebel Star pjesme, niti meni nužno najdraže, ali imaju neku specifičnu moć, da me emotivno odvedu malo dublje, kao kad zaroniš u dublji nivo plavetnila.

Zato sam ovu kolekciju nazvao „Duboki Zaron“, dijelom iz opisane personifikacije, mada i iz nedostatka boljeg opisa. Nisam siguran niti da bi ova kolekcija funkcionisala kao zasebna EP kompilacija ( ne znam ni za ove druge teme, možete probati), jer jednostavno, te pjesme, čini mi se najbolje funkcionišu baš na tom mjestu na datim albumima, između ovih ostalih. Tu je njihova najveća snaga.  Ali eto, to je moja polu-skrivena Rebel Star kolekcija, dugo čuvana tajna između mog omiljenog benda i ovog para ušiju oko mog lokvanja. Ovo su te pjesme:

Drugi dio ovog mini feljtona o Rebel Star koji se bavi novim i aktuelnim albumom „Sedmo Nebo“ obljavljujemo u nedjelju, 5. novembra.