SVE MUKE CRNOGORSKIH RIBARA

Written by on January 22, 2021

Crna Gora u izlovu ribe u Jadranu učestvuje sa svega jedan posto. Nekada, uz pomorstvo, osnovna djelatnost bokeškog čovjeka, ribanje je danas rabota kojom se profesionalno u cijeloj Crnoj Gori bavi oko 200 registrovanih privrednih ribara. Što o svom statusu i pomoći koju pružaju naučnici i nadležne institucije kažu bokeški ribari, čitajte u novom članku istraživačkog ciklusa Luštravanje MORA.

Piše: Antonela Stjepčević

Porto Bjelila, Foto: Antonela Stjepčević

„Imamo jako puno problema sa kojima se susrećemo kao privredni ribari,“ ističe Davor Lakičević iz Bjelila, koji se sa ocem i braćom bavi privrednim ribolovom već decenijama. Lakičević smatra da ribari u Crnoj Gori dijele sudbinu većine malih privrednika.

„U drugim državama smo svjedoci da je to puno bolje uređeno, mali privredni ribolov podignut je na veći nivo. Paze na male privredne ribare, jer dobro znaju da se sve temelji na malim privrednicima. Džabe ste digli soliter od osam spratova, i da je najljepši, ako mu niste postavili dobre temelje. Temelji ekonomije nekog društva su mali privrednici, oni su baza. Kod nas se na tu kariku obraća manja pažnja, sve se svodi na gigantske firme. One upravljaju svime, a nas su male privrednike stavili po strani.“

Iako priznaje da se nadležne institucije trude da pomognu ribarima na sve načine, Lakičević konstatuje da im to ne polazi najbolje za rukom.

„Slikovito da to objasnim, to je kao kad bi vi ronili i kad vam nestane vazduha, povučete rezervu i nastavite da ronite. Udavićete se. Ako iskoristite rezervu da se vratite na površinu, bićete spašeni. Tako i oni nama daju to malo kiseonika da se vratimo na površinu. Ne da nas vrate na djelatnost, da opstanemo u poslu i razvijamo ga, nego čisto da preživimo.“

Lakičević kaže da su napori države nekada neusklađeni sa mogućnostima naših ribara, čak i kada su usklađeni sa njihovim potrebama.

„Omogućili su da privrednim ribarima država povrati 50% troška za kupovinu ribo-opreme i opreme za plovila, ali nove opreme. Dosta tih stvari ne može da se kupi novo. Nama koji jedva opstajemo je teško da kupimo novi motor koji košta 10 000 eura, da bi povratili 5 000. Treba da izvadimo iz džepa novac koji nemamo. Tako smo prinuđeni da kupimo polovni motor za par hiljada, da ga popravljamo, krpimo, što nas u konačnici više košta. Kad kupujemo neke jeftinije materijale koje možemo kupiti nove, to nam znači. Za nešto složenije i skuplje, kao što je ribrarski brod ili skuplja opremu na tom brodu, e već tad smo uza zidom jer nemamo mogućnosti da izvadimo toliko novca odjednom, da bi nam oni 50% nakon izvjesnog vremena vratili.“

Davor Lakičević ističe da je našim ribarima veći problem od osavremenjivanja opreme predstavljaju različiti vidovi krivolova, od kojih su neki potpuno nezamislivi u civilizovanim zemljama.

„Igrom slučaja, bio sam na jednom seminaru na Kornatima, ostrva Tlašica koja su zaštićena područja gdje je svijest ljudi potpuno drugačija nego ovdje. Kad su čuli da kod nas u Boki još uvijek imate mjesta gdje se baci dinamit, gledali su nas kao svjetsko čudo. Na tom seminaru su bili ljudi iz inostranstva, oni to čak nisu ni vjerovali, to je njima bilo kao da smo ispričali vic. Kod nas se dešavaju stvari kao nigdje u svijetu. Ribe svake godine ima sve manje i manje. Mi ribari često o tome raspravljamo- zašto je u zalivu ribe toliko malo, zašto je ulov stalno sve manji. Dolazimo stalno na isti zaključak: iz mora se vadi sve živo, krivolovci su toliko bahati da misle da imaju ista prava kao registrovani privredni ribari.“

Do prije tri godine, Crna Gora je imala mapirano čak 48 lokacija na kojima je praktikovan krivolov dinamitom. Najopasniji i najdestruktivniji vid krivolova. Bahatost tradicionalnih krivolovaca koja je zaprijetila životima učesnika međunarodnog kupa u proljeće 2017. u Budvi, bila je okidač da se krene u borbu protiv dinamitaša ali i svih drugih kriovolovaca kojima država decenijama ne umije ili ne želi da stane na kraj. Jedan od inicijatora i zaštitno lice građanskog poketa „Stop Krivolovu“ Aleksandar Vuković zadovoljan je postignutim u protekle tri godine.

„Mi smo bacili rukavicu u ruke problemu na taj način što smo krenuli da ga rješavamo od vrha. Obratili smo se predsjedniku države, premijeru i predsjedniku skupštine otvorenim pismom, i javnost posramili onim što smo iznijeli. Kako i tada, tako i sada, najveći problem je u tom završnom udarcu koji bi trebali da donesu tužilaštvo i sud. U tužilaštvu pomaka ima, ali u sudstvu još nema nekih bitnih. Mislim konkretno na procesuiranje ljudi čijem hvatanju, lociranju, dokazivanju djela učestvuje veliki, ogroman broj ljudi, a na kraju neko ko odlučuje da bi ta osoba koja je u 90% slučajeva povratnik (neko ko je zabilježen po tim aktivnostima) i koja bi trebala biti na pravi, zakonski način procesuirana, to se ne dogodi jer, navodno, uvijek imamo nekih većih problema. To je navodno samo „lovio je ribu“. Iako mnogi od njih imaju i džipove i po dvije-tri kuće koje nisu sigurno stekli radeći u „Plantažama“, noseći gajbe i berući grožđe, nego baš na ovaj, jako profitabilan način.

To je ono, gdje imamo najmanji pomak i danas poslije tri godine. Za razliku od svih ostalih segmenata, to je taj završni udarac koji bi trebalo da donese sudstvo, a iz nekog razloga to ne radi na potreban način. Poslije našeg otvorenog pisma 2017. Vlada je donijela uredbu kojom se protiv krovolova kreće na tom državnom nivou. Samim tim, formirana je Radna grupa za borbu protiv krivolova koja funkcioniše pri Ministarstvu polljoprivrede. Radna grupa se formirala postepeno, i obuhvatila sve bitne karike, preko Uprave policije, Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom, Instituta za biologiju mora, Saveza za sportski ribolov na moru, uključujući i nas koji smo cijelu tu priču započeli, članove iz različitih direktorata. Imamo sve one koji su bitni. Uključili smo predstavnika tužilaštva. Radna grupa funkcioniše tri godine, ja se ne sjećam ni jednog problema ili situacije gdje se ljudi nisu usaglasili. Ovo je toliko kristalno jasna i čista priča u kojoj treba dati sve od sebe da se prekine nešto što je nelegalno, nelegitimno, i što ugrožava živote ljudi, a ujedno i resurse ove države.“

Dinamit jeste glavni problem kada je krivlov u pitanju, ali ne i jedini. Po riječima Aleka Vukovića, problem krivolova dinamitom je u Boki riješen, ali to nije jedini problem.

„Ostao je problem lokalaca koji nelegalnim ribarskim alatima izlovljavaju ribu. Problem je i jedna od najvećih crnogorskih firmi za distribuciju ribe koja ima svoju postaju u zalivu. imaju sve dozvole, ali vrlo dobro znaju da rade svoj posao, pa se Kotorani ne sjećaju kad su posljednji put vidjeli sardelu da je ušla u zaliv. To se dešava baš zbog toga što se na ključnim mjestima zaliv pregrađuje, čime se onemogućava migracija ribe- da dođe do prirodnog zaokruženja njenog ciklusa kretanja. Osim toga, imamo nesavjesne sportske ribolovce. Na nama je da se sa tim izborimo. Ali, kad pogledamo unazad, u ove tri godine urađeno je dosta.“

Foto: Antonela Stjepčević

Pored svih napora, jako je teško uspostaviti kontrolu aktivnosti na moru. A u obzir treba da uzmemo socijalne aspekte priče, jer kada govorimo o ribi, ipak govorimo o hrani, poruka je Davora Lakičevića:

„Nama bio najviše pomoglo kad bi oni napravili red na moru. Oprema koju imamo bila sasvim dovoljna kada ne bi imali preveliku konkurenciju nelojalnog i nelegalnog ribolova na moru. Oni imaju načina i sredstava to da urede. Ali problem je i što ima puno ljudi koji nemaju nikakvog izbora, nemaju osnovnih uslova za život. Oni nemaju drugog opredjeljenja nego da uzmu barku, ukoliko je imaju, i izađu na more i bave se ribolovom neregularno. I taj inspektor ima srce i dušu- kako kazniti čovjeka koji nema izbora da preživi i došao je da uzme koru hljeba. Možda bi se čak i ja ponašao tako kako se on sad ponaša.“

Kako izgleda prosječan radni dan crnogorskog ribara? Filip Maslovarić je mali privredni ribar iz Tivta, jedan od najmlađih regostrovanih u Crnoj Gori. Sa samo 21. godinom može se pohvaliti dugogodišnjim ribarskim stažom, i kao sportski i kao privredni ribar.

„Treba prvo pripremiti parangale, jer parangalima najčešće ribamo. Treba pripremiti opremu, vezati udice, presalpat parangale, a onda ide drugi dio zadatka, a to je njeska ili mamac. I onda treba izabrat pravi trenutak, zavisi od stađona (godišnjeg doba) kad se bacaju parangali, i zavisi od samog vremena. Nekad bolje riba radi u zoru, nekad predveče, nekad s ponoća, nekad u dan.“

Međutim, ribanje nije jedina briga crnogorskih ribara. Problemi su razni, od onog najveceg- kruzera, do činjenice da naši ribari ne mogu biti samo ribari, objašnjava Dragan Srdoč, mali privredni ribar iz Kotora:

„Krećem ujutro rano, zavisi na što idem, na koju vrstu ribanja idem. Ako bacam mreže od palamida onda krećem ujutro od pet ura. Vadim mreže, pa onda prodaja, koja je sad jako otežana. Inače je bila otežana od raznoraznih okolnosti, od nelegalnih ribara, od sportskih ribara koji prodaju ribu. Sad još i ova korona- situacija je veoma loša. Ako sam ranije mogao ribu da prodam do 11 sati, sad je prodajem do 13. Onda neki brzi objed i opet na slaganje  mreža, bacanje mreža… Skoro cijeli dan u pokretu.“

Nepostojanje organizovanog otkupa ulova najveći je problem crnogorskih ribara, saglasni su i stručnjaci za ribarstvo sa Instituta za biologiju mora.

„Ono što je potrebno uraditi i obezbjediti na neki način održivost našeg ribarstva prema našim ribarima jeste da se osigura otkup ribe. Da postoji kontinuirani otkup ribe, a to je opet uslovljeno ne samo potražnjom lokalnog tržišta, nego i povećanjem izvoza produkata ribarstva,“ kaže Dr Ana Pešić iz Laboratorije za ribarstvo.

Problem nepostojanja organizovanog otkupa ribe prepoznaju i u Ministarstvu poljoprivrede. Slavica Pavlović, direktorka Direktorata za ribarstvo, kaže da ribari moraju da shvate da treba da se udruže kako bi zajednički radili na rješavanju problema.

„Stalno smo pokušavali na neki način da ih ujedinimo, da se udruže, da prepoznaju da imaju zajednički interes, i da vide kako da nađu nova tržišta, da naprave bolji marketing za taj svoj proizvod. Međutim, mi umjesto da napravimo jedno dobro nacionalno udruženje, mi imamo šest ili sedam udruženja ribara. Mi smo pripremili novi Zakon o organizaciji tržišta, što je preduslov da organizujemo tržište ribe, a samim tim i ribare. Taj zakon je već u parlamentarnoj proceduri, očekujemo da će biti usvojen u prvom kvartalu godine. Tim zakonom smo propisali mogućnost formiranja organizacije proizvođača (ribara, uzgajivača, i intermedijarne, između njih, međusektorske organizacije proizvođača) gdje je predviđena mogućnost da se organizuju i da ta organizacija funkcioniše kao firma. Imaće mogućnost korištenja ne samo državnih, već i sredstava Evropske unije. Imaće mogućnost da zaposle ljude koji će se baviti marketingom, nalaženjem tržišta, planirati kako na najbolji način plasirati ribu. Mi smo planirali da uradimo istraživanje tržišta da bismo, kad se budu formirale organizacije porizvođača, pomogli ribarima sa nekim pilot akcijama.“

Problem za razvoj ribarstva predstavlja i činjenica da mi kao nacija jedemo začudno malo ribe s obzirom da imamo svoje more. Dr. Aleksandar Joksimović as govori konkretne podatke, koji nisu nimalo poticajni.

„Količina ribe koju mi jedemo u Crnoj Gori je mala, po nekoj statistici iznosi 4-5kg po glavi stanovnika na godišnjem nivou. U tome prednjači Španija (oko 60 kg), Italija, Francuska (50 kg), itd… Mi moramo poraditi upravo da kao država obezbjedimo jeftiniju ribu na našem tržištu, jer je riba skupa. Riba se u prosjeku jede jednom sedmično, što je jako malo.“

Škombri sa gradela, Foto: Antonela Stjepčević

A kad je već tako, dr Joksimović apeluje da biramo sardelu i drugu sitnu plavu ribu, jer je izuzetno kvalitetna. A ako je sami naučimo redovnije jesti, umjećemo bolje i da je ponudimo turistima i plasiramo na druga tržišta.

„Jedino sardela u svim svojim ćelijama čuva 3-omega masne kiseline. Sve ostale ribe (ove demerzalne, skuplje, poznatije itd…), to čuvaju u svojoj jetri i unutrašnjim organima. Mi to obično bacamo prilikom čišćenja ribe, tako da u mesu ne ostane ništa. A srdela, onako slatka, plus kalcijum iz njene kičme koji se takođe jede- jedna je od najzdravijih riba i zato je od davnina u ljudskoj upotrebi. Na Sardiniji sam probao srdelu na 20 načina. Tako bi mi trebali uraditi ovdje. Ono što sam ja davno predlagao i što sam vidio negdje po Italiji jeste da postoji na obali niz restorana, gdje vi imate u ponudi obrok od devet eura, isključivo riblji: riblja supa, riblja salata, srdela, inćun ili nešto slično prženo, čaša vina. Za tih devet eura vi fino ručate zdrav obrok. Ali, to je ušlo u mentalni sklop tog stanovništva, ljudi znaju za to i dolaze“.

„Nama treba da od vrtića, i od malih nogu počnemo sa edukacijom, i u kući i u obrazovnim ustanovama, da pričamo o zdravlju, da pričamo o ribarstvu, i da imamo percepciju da ribu treba jesti, da je ona zaista zdrava, ali samo treba regulisati njenu cijenu. Taj ekonomski momenat u ovom vremenu pandemija i kriza,“ poručuje doktor ihtiologije, potpredsjednik Generalne komisije za ribarstvo Mediterana, Aleksandar Joksimović.

I anketa koju je za ove potrebe sproveo Radio Tivat na pitanje da li jednom sedmično jedete ribu, pokazala je da situacij adefinitivno nije dobra na ovom polju, čak 42% je odgovorilo da niti jednom sedmično ne jede ribu i morske plodove.

Ribarski mandrać Bjelila, Foto: Antonela Stjepčević

Problem za razvoj ribarstva u Crnoj Gori, posebno malog obalnog ribolova, ne predstavljaju samo problemi samog sektora. Možda i najmanje. Problem je što ribanje ne zauzima adekvatnu poziciju ni kao ekonimija ni kao važan segment kulturne baštine, a to najbolje pokazuje situacija sa ribarskim postama, koje zakon štiti, ali ne i stanje na terenu. Davor Lakičević:

„Što se tiče ribarskih pozicija, bilo ih je i prije 100 godina jako malo. Bilo je ribara puno, jednu poziciju su dijelili na nekoliko ekipa. Uvijek je bio problem sa tim pozicijama, a zamislite tek danas kada ih je 90% manje. To su pozicije koje su jedinstvene. Treba jako velika površina da bude čista, i u moru i na obali da bi se mreža tu izvukla. Jedna ribarska pozicija hranila je na stotine porodica. Sada na žalost ta ribarska pozicija koristi nekoj vili, objektu i na tom mjestu su sad plaže, ili nešto drugo. U svakom slučaju ne služe onome čime su služile prije. Jako puno ribara zbog toga ispašta.“

Nije mnogo drugačije ni u kotorskom zalivu, objašnjava Dragan Srdoč:

„Inicijativom ribara su se te poste prije nekoliko godina obilježile, ali to obilježavanje ne znači ništa. Uništene su bacanjem raznog otpada, bova, surgadina, tako da su nekorisne. Ništa po tom pitanju nije urađeno, one su i dalje u tom stanju, samo se pogoršalo. A ako nemaš poste, ne možeš alat mrežu. To je poenta priče. A od 115 ribarskih posti koje su zavedene, danas je upotrebljivo njih svega desetak koje su potpuno čiste i slobodne.“

Ribari na posti, Foto: Boka News

Riba ne smrdi, poruka je Aleksandra Joksimovića, koji objašnjava da su ribarima poste potrebne samo u jutarnjim satima, te da bi se adekvatnijim radom inspekcijskih službi ovaj problem mogao značajno umanjiti.

„Želim da istaknem da se ribarska posta koristi isključivo u jutarnjim satima, u određenom periodu godine, da se na tom mjestu izvuče mreža, prebere riba, i naravno, ostavi čista ribarska posta ili plaža. Imali smo nekih izjava da riba smrdi. Po meni riba ne može da smrdi, posebno ne svježa riba. Negdje smo to vidjeli po Italiji, ili drugim zemljama Mediterana, da je to čak poželjno, da takve aktivnosti budu vezane sa turizmom, jer zapravo ljudi ne dolaze samo da se kupaju. Ljudi dolaze da upoznaju kulturu, tradiciju, način života jednog naroda ili područja, i sigurno nešto što pričaju kad se vrate svojim kućama, jesu i te djelatnosti i što su oni doživjeli, što su vidjeli na plaži, kako se riba lovi, se kako sprema. To je nešto što je definitivno budućnost Crne Gore. Stoga ribolov i turizam nikako ne mogu i ne smiju da budu sukobljeni.“

Zastarjela sredstva, nepostojanje organizovanog otkupa ulova, nepostojanje prerade ribe u Crnoj Gori, krivolov, nelegalna konkurencija neregistrovanih i sportskih ribolovaca, uništene poste, nedostatak ribe. Naši ribari se suočavaju sa velikim brojem problema. Ali, kada je po srijedi ljubav, manje bole „mokre gaće.“

„Uveče bacimo te mreže, ujutro se rano dignemo i idemo da ih vadimo. Jednako su teške sa ribom i bez ribe. Obavimo taj posao, vratimo se nazad, jako često bez ribe, ali desi se i da to bude kako treba, pa nas to opet vrati u taj posao. Sve su manji i manji ulovi, a postoji i nekad taj „elektro šok“ što probudi čovjeka, uhvatimo ribe, malo se razbudimo, sutra dobijemo elan, preksutra se opet vratimo bez ribe. To je prelivanje iz šupljeg u prazno, ali ima puno ljubavi i kad to tako doživite, drugačije je. Kad to ne doživite kao posao, kao egzistenciju bez koje se ne može opstati, kad dođete uveče doma sretni zbog lijepog dana koji se proveli na mogu, sve je lakše.“

Zahvaljujući velikim naporima i vještini crnogorskog pregovaračkog tima, postavljene su osnove za razvoj crnogorskog ribarstva u budućnosti. Ribare za ovaj težak posao, po nekim analizama najteži nakon rudarstva, prije svega veže ljubav. Da ima nade za razvoj ribarstva u Boki, imamo razloga vjerovati kada čujemo dvadesetjednogodišnjeg ribara Filipa Maslovarića:

„Pitanje je koliko čovjek želi daleko da ide i koliki su mu ciljevi. Ako nema cilj, ne može uspjeti. Mislim da se od ribanja može živjeti. Nema tu previše zarade, ali jedan skromni i solidan život može da se izvuče iz mora. Tu tišinu i taj mir ne mogu da zamijene nikakve pare. Svi misle da tu nema kruha, da je ribanje u male izumrlo. Ali, ja to volim i opet bih isto izabrao.“

Foto: Antonela Stjepčević

Tekst je nastao na osnovu drugog izdanja emisije Luštravanje MORA, čiju produkciju u okviru projekta „Lokalni mediji za aktivne zajednice: Istraživačke priče o moru“ partnerski realizuju Lokalni javni emiter Radio Tivat i internet radio Radio Bruškin na temu Ribolov i krivolov u Boki Kotorskoj.

Projekat „Lokalni mediji za aktivne zajednice: Istraživačke priče o moru“  je podržan je kroz program „Podrška lokalnim medjima – priče iz prve ruke“ koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje – CGO, B film, SHARE fondacija, Institut za poslovnu i finansijsku pismenost. Program finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave Vlade Crne Gore.

Sadržaj emisije i popratnih tekstova je isključiva odgovornost Radio Tivta i Radio Bruškina i ne odražava nužno stavove Centra za građansko obrazovanje – CGO, B filma, SHARE fondacije i/ili Instituta za poslovnu i finansijsku pismenost.


Reader's opinions

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *



Continue reading

Current track

Title

Artist

Background