Napisao: Tomislav Žegura

Fotografija: Alela Diane FB page

Ne dešava se toliko često da me nečiji stihovi bace toliko duboko, osim ako ne govorimo o Dylanu, Cohenu i nekolicini koje možemo nabrojati na prste. E pa u toj nekolicini je Alela Diane, u odnosu na pomenute kantautorka mlađe generacije, pola godine mlađa od moje supruge, i neko ko na nesvakidašnji način govori o porodici, vezama, rastancima, rađanju, životnim ciklusima, tako intuitivno i duboko.

Kad sam prvi pu čuo početne stihove njene pjesme “Age Old Blue”, skamenio sam se, jer nije svejedno kad čujete:

The sea beneath the cliff
Is the blue in my mother’s eyes
That came from blue in her mother’s eyes
Thrown on down the line

Ili kad u ultimativnoj pjesmi svih pjesama o rastancima, i o nastavku života nakon određenog kraja, kaže:

Leaving is the hardest part, that’s what we’ve always said
And once upon the other side it is best not too look back
That’s what we say
About farewell

Ovi stihovii su se toliko duboko prodrli u mene, da su postali dio moje psihe i čini mi se upisani u DNK. Takođe, i njeni brojni stihovi, tj pjesme o roditeljstvu, djeci, i spletu osjećaja koji nosi davanej i stvaranje života, do te mjere da sam se par puta zapitao može li se nakon takvih numera još nešto reći. Na sreću, autorka ne misli kao ja, već stvara i radi okružena ne samo porodicom, nego i muzičkom zajednicom kojoj pripada, tamo na obalama američkog svjerozapda. Male zajednice, mala mjesta, stvaralačka karijera koja ne juri brojke, preglede na mrežama i festivalske produkcije, o tome treba razmisliti. Drugačiji put, uvijek postoji.

Uz sve to, stigao je i novi album “Who’s Keeping Time?” tačno kad mu je vrijeme, na kom Alela Diane govori i dalje o svim navedenim temama, uz možda veću količinu unutrašnjeg zadovoljstva i ispunjenosti, jer navigavanje života uz voljenog partnera, dječiji smijeh i rast, refleksije prošlosti, kao i neke svakodnevne reference na male stvari koje čine život… prirodu, kafu, mačke, voće. Zvuk albuma je malo više bendovski nego što to ja možda volim, ali najvažniji instrument, od sve zvučne palete Alele Diane je njen glas. To je glas, koji je, bez obzira da li je više u pratnji gitare ili klavira, više ili manje frazira po “amerikanski”, vodeći je portal dimenzije unutrašnjih emocija i spoznaja.

Muzika poput ove nam govori da je saosjećanje definitivno “novi bunt”, stvaranje malih bliskih zajednica je promjena koju želimo vidjeti u ovom svijetu, koju živimo umjesto da o njoj samo pričamo, i može puno više reći i postići od nekog kvazi aktivizma.

Zato ćemo se bez velikih dramskih zaključaka prepustiti slušanju ovog novog albuma, koji će vremenom iskristalisati svoje mjesto u bogatoj diskografiji naše omiljene kantautorke i završiti ovu recenziju, njenim stihovima, završne numere “Endless Waltz” koja sve krugove života sažima kroz ljubav koja sve iznova stvara:

Sitting on the front porch
Another winter come and gone
Since I’ve been loving you
Went out to hear the music
And I realized I’ve been lost — for so long
Since I’ve been loving you

Oh, little sparrow on the wind
Of some distant, endless river
Oh, I’ll follow you down
I’ll follow you

I’ve been standing on a ladder
Cleaning cobwebs, painting boards
And, still I’m loving you
Shifting through the papers
Of the days that pass us by
And, still I’m loving you

Oh, little sparrow on the wind
Of some distant, endless river
Oh, I’ll follow you down
I’ll follow you

Moon rise, tide fall
Dog howls, crows caw
Kitchen dancing
While we have air

My grandparents are waltzing
Through the last light of their time
All those years of loving
And they’ll pass the torch at sunset
To their children on the shore
Their love, an endless river

The post Bruškin u Podne: Alela Diane kao “American treasure” first appeared on Radio Bruškin.