Piše: Tomislav Žegura

Live in Paris (2015)

Live in Paris, snimljen 2014. godine u Théâtre des Bouffes du Nord predstavlja konačni dokaz o veličini i globalnoj bitnosti benda Tinariwen u današnjoj muzici. Iako su na koncertnom izdanju ponajviše zastupljene numere sa posljednja dva albuma, mirne i stabilne faze ovog benda, sva tajnovitost pustinje, njena nomadska mudrost i glas su jači nego ikad.

Tinariwen je kao multigeneracijski bend danas vrlo interesantna pojava sama po sebi čije riječi pjesama uglavnom ne razumijemo, jer su na “Tamasheq” jeziku (koji se govori u Maliju i Burkini Farso) ali koje osjećamo i prihvatamo kao svoje, što još jednom dokazuje da engleski, ili neki zapadni jezik nije nužno nepohodan da bi se postigao cilj. A Tinariwen ga je postigao. Iznikao poput rijetke biljeke u nomadskim grupama Sahare, ovaj kolektiv je tokom svojih ranih godina nastupao upravo po nomadskim skupovima, svirajući u krug, upijajući pjesak pustinje i njenu drevnu mudrost. Život tuareških nomada proveden uglavnom u izbjeglištvu bio je sve samo ne lak i pogodan za rock bend. Jer, Tinariwen jeste rock bend, jedan od najvažnijih danas.

Iako nepravedno svrstani u world music odjeljak (referenca koja danas sve više gubi na značaju u svojoj formi, zbog nepravednog klasifikovanja svega što ne pripada zapanjačkoj urbanoj muzici), članovi Tinariwena bili su i još uvijek su tuarezi koji su slušali zapadni rock’n’roll i blues, ali su ga interpretirali na svoj način, iz sopstvene tradicije, prepoznavajući istovjetan korijen, kao i istovjetan razlog za blues.

Njhov jezik možda ne razumijemo ali njihov glas je svakao razumljiv, publici u africi, nama na balkanu ili francuzima tokom ovog pariškog koncerta. To je glas iza kojeg se pomalja puzajući ritam pustinje, koji se i u njihovoj muzici probija polako, kao kroz pješčanu oluju, koju zapara električna gitara čija univerzalna snaga još uvijek može da izvrši transcedenciju svijesti. Publika u Parizu ih prati u stopu, što se ovdje itekako čuje, pa nije čudo što je Tinariwen (riječ koja u prevodu znači pustinje, jer tuarezi ne smatraju Saharu jednom pustinjom, već skupom mnogih) danas izrastao u svijetski fenomen, iza kojeg se razvila ogromna scena pustinjskog bluesa u africi.

Za kraj ću primjetiti pomalo grozničavu konstataciju, da je upravo Pariz, stecište nemilih geopolitičkih sukoba posljednjih mjeseci i godina, prigrlio bend i muziku svijeta konstantno praganjanog i ugnjetavanog. Ili je u pitanju kosmička pravda, ili nas Tinariwen mudro upozoravaju i otvaraju oči, jer dio smo jednog svijeta koji sam sebe gleda u ogledalo. Nadamo se da će osvijestiti izraz koji vidi u njemu.

Elwan (2017)

Potmuli zvuk gitare najavljuje novo poglavlje muzičke pustinje, prije nego što plemenski ritam još jednom povede ove nomade u novo ispovijedanje sudbine i usuda, predodređenog ko zna kad, ispod naslaga pustinjskih dina Sahare. Pitanje koje se prvim slušanjem nametnulo je što i kako Tinariwen treba da kaže u ovom trenutku, kada su s jedne strane na vrhuncu svoje muzičke moći, a sa druge, skoro pa potpune društvene nemoći, no i ove dvije karakteristike treba shvatiti vrlo uslovno.

Muzička moć grupe Tinariwen danas se ogleda u međunarodnoj prepoznatljivosti, i statusu jedne od najvažnijih muzičkih pojava današnjice. Društvena nemoć ogleda se prije svega u političkoj situaciji u svojoj zemlji Mali, odakle su prognani, i gdje ne mogu da pruže uticaj i podršku svom narodu, Tuarezima, kao ni da zasviraju. Kao što znamo od nedavno, muzički festival koji ih je izdigao, Festival au Désert otkazan je nakon pokušaja deaktiviranja ove godine. Tu i leži jedan od glavnih razloga bola, patnje i frustracije ovih muzičara, tako iskreno prenešen na muziku albuma “Elwan”, koji sporo poput pustinjskog karavana krči svoj put kroz nevolje do neke nove odrednice.

Kao što nam sugeriše omot ovog albuma, put Tinariwena bio je dugačak, spor, poput penjanja uz dinu. Prve dvije decenije grupa je djelovala po saharskoj oblasti, lutajući nomadski i snimajući svoju muziku, uglavnom na kasetofonima, baš kao što to i danas rade mnogi žitelji Sahare u nekoj želji da svoje ideje dopru do …bilo koga….

Posljednje dvije decenije, od kada su se nakon dugog uspinjanja popeli na vrh pješčane dine, i kada je njihovu muziku čuo čitav svijet, Tinariwen jednako lutaju svijetskim binama, a u svoju zemlju ne mogu da se vrate. Pradoksalno ili ne, sve to ne može da ne utiče na muziku, a na novom albumu, kao da je ovaj kolektiv poput karavana u oluji, zbio svoje redove, usporio korak i djeli međusobno muziku čiji je ukus opor, i puno manje razigran nego na nekolicini prethodnih izdanja, gdje bi vas pozivali da provedete noć pod zvijezdama.

Ovog puta nije tako, što je čitav bend iskoristio u svoju umjetničku korist, načinivši, možda i najuzbudljivije izdanje do danas. Ona muzička moć koju sam pominjao odgleda se u tome, da stisnuvši zube, vođa kolektiva Ibrahim Ag Alhabib zvuči odlučnije nego ikad, i njihove poruke imaju jaku sugestivnu moć. Bilo da govore o sjenci prošlosti kojoj ne mogu pobjeći u Ténéré Tàqqàl, ili o ženama tuarega ostavljenim u pustinji u Assàwt, moć muzike je jedanko jaka, i tjera na preispitivanje i suočavanje.

Sa zvučnog aspekta u prvom planu su sjajno snimljene gitare koje paraju nebo, čak i kad su tihe. Odsvirane sa puno emocija, prenose ponekad i više od tekstova, čiji jezik, Tamashek, iako dalek ulazi pod kožu i otkriva svoje poruke. Poruke nas svakako sustižu, kroz “Hayati”, u kojoj samo uz glas i gitaru nad životnim ciljevima meditira jedan od starosjedilaca grupe, Hassan Ag Touhami. Uz ovaj trenutak, vrhunac albuma je jedna od posljednjih numera Nànnuflày, koju sa Ibrahimom u duetu pjeva Mark Lanegan, čiji hrapavi glas savršeno pristaje muzičkoj matrici.

Oduševljenost zapadnih rock muzičara i publike Tinariwenom reflektovala se čestim saradnjama, pa tako i na ovom albumu gdje su pored Lanegana doprinos dali i Allain Johannes i Kurt Vile. Tu leži jedna strana moći ovog velikog kolektiva, koji je prenosi binama svijeta, tražeći svoj izgubljeni dom.

Druga strana moći leži u uticaju na muzičke snage zapadne Afrike, koje su izrodile veliku i bogatu scenu (veliku poput Sahare, bogatu poput svog kulturnog naslijeđa, i savremenu poput svih nesreća i patnji koje su ih zadesile). Afrička scena danas je poput velikog karavana, ali na čelu povorke je još uvijek Tinariwen, najmudriji, čija riječ uvijek znači nešto više.

No, najveća moć Tinariwena je da na upečatljiv način pretoči svoja osjećanja, misli i muziku, uz sonični pustinjski vjetar, i još jednom dokaže da je među najboljim i najvažnijim bendovima danas. Glas nade i zov za slobodom nije ugašen, on plamti poput noćne svijeće, čiji je plamičak uvijek sa nama, da osvjetli noć pod zvijezdama, i raspiri plamen istine i slobode.

Noć pod zvijezdama uz “Amadjar” (2019)

Album Amadjar  ne zvuči toliko električno, ni rokerski kao nekolicina posljednjih albuma Tinariwen. Prije bi se moglo reći da albumom dominira intimna atmosfera noći pod zvijezdama u psutinjskom šatoru, baš kao na počecima njihove karijere. Nije ovdje riječ toliko o vraćanju korijenima, jer iz istih Tinariwen nikad nisu ni izašli, već se radi o izuztenom spletu okolnosti, gdje je rad na novom albumu započeo nakon oktobra 2018, nakon nastupa na Taragalte Festivalu nomadske kulture u Marokanskoj Sahari. Inspirisani atomosferom, članovi grupe su produžili preko južnog Maroka, zapadne Sahare do obale Atlantika i Mauritanije, gdje su snimili album u društvu Noure Mint Seymali i njenog supruga i gitariste Jeiche Ould Chigaly-a.

U društvu dvojice francuskih producenata, sa opremom za snimanje smještenom u kamper, Tinariweni su danima vozili za  Nouakchott, glavni grad Mauritanije, a svake noći postavljali šator u pustinji i snimali muziku, što se direktno reflektovalo na zvuk i ugođaj. Napokon, tokom perioda od dvije sedmice kampovanja pod zvijezdama u okolini Nouakchott-a, grupi se pridružuju Noura Mint Seymali (naša takođe omiljena muzičarka, griot pjevačica iz Mauritanije koja objavljuje za Glitterbeat Records) i Jeiche Ould Chigaly , a pjesme se nimaju u velikom šatoru, iz prve, bez slušalica i skupocjene opreme.

Na postojeće snimke, nekolicina zapadnih kolega muzičara dodala je svoje instrumentalne partije, Warren Ellis (Bad Seeds), Stephen O’Malley (Sunn O)))), Cass McCombs, Micah Nelson i Rodolphe Burger, snimali su gitare, violine, mandoline. Iako su svojim dionicama uljepšali album i naglasili neke melodije, ne radi se o produkcijskoj šminci koja odvlači album u neke druge vode, već o poštovanju i fascinaciji pustinjskim bendom koji zasluženo već godinama uživa ulogu jedne od najbitnijih svjetskih muzičkih pojava današnjice. Njihova uloga je poput prijatelja koji su ih posjetili u šatoru za jednu šolju čaja i usput jammovali.

Tematski, na albumu Amadjar, Tinariwen se i dalje bave političkim, društvenim, ali i problemima životne sredine, prvenstveno svoje postojbine Mali, koji su danas toliko aktuelni u čitavom svijetu. Snimajući albume na ovakav način, potvrđuju koliko je suština iznad forme i tehnologije.

The post Tinariwen, iz pustinje s ljubavlju first appeared on Radio Bruškin.