Tamikrest, mlađa braća, sa koncertnim albumom “Taksera” iz 2015., i starija braća Tinariwen, sa radijski snimljenim koncertom iz Liverpoola, Wind Factory, 2017., što je najbolji koncertni snimak ovog benda koji je našem radiju dospio na radar. Povodi su svuda oko nas, starija braća i rodonačelnici ovog muzičkog stila imaju sjajan novi album “Hoggar” koji smo nedavno preslušavali, a mlađa braća upravo objavljuju album “Assikel” koje ćemo slušati tokom sljedeće nedjelje!

Ali draga publiko, ne budite lijeni, jer cilj našeg emitovanja nikad nije samo i isključivo zabava kao takva, već je ovo prava prilika da sami istražujete i saznate nešto novo o, konkretno, kulturi i identitetu ovih izvođača, kao i o istorijskim i geopolitičkim narativima koji su direktno uticali na stvaranje ovakve muzike.

Najtoplija preporuka je da pratite radio i portal Afropop, od kojeg možemo naučiti jako puno! Slušajte nas, i slušajte radio !!!

The post Radio Specijal: Assouf na koncertu !!! first appeared on Radio Bruškin.

Fotografije iz članka snimio je Arnaud Contreras i objavljene su u njegovoj knjizi Sahara Rocks.

Kada smo počeli pjevati, pjevali smo o politici

Željeli smo poslati poruku našim ljudima, da se probude. Bili smo dio pobune, Nacionalnog pakta,

a nakon toga smo pjevali o ljubavi, o nama samima.

Pjevali smo o tome zašto našu djecu ne šaljemo u škole, zašto nema škola u pustinji,

zašto nema bolnica.

Pjevali smo i o našoj kulturi,

Ljudi ne smiju zaboraviti svoju kulturu….

Ibrahim Ag Aihabib “Abraybone”, Tinariwen

Saharska oblast sjeverne Afrike, obuhvata zemlje: Mali, Mauritanija, Alžir, Maroko, Zapadna Sahara, Tunis, Niger, Libija, Čad, pa sve na istok do Sudana i Egipta. Naša prriča dešava se u zapadnom i centralnom dijelu ove oblasti, ponajviše u predjelu Nigera, Malija, Mauritanije i Alžira. Teški klimatski i životni uslovi, pa i još teži politički, koji su narode ovih zemalja držali u kolonijalnom ropstvu, pa i nakon pada kolonijalizma 1960. godine, političke prilike se smjenjuju, posebno u Maliju, gdje od socijalizma, militantnog režima do neke vrste demokratije ipak koje donose periode stabilnosti koji se kulturuloški održavaju na stanovništvo.

Muzika je oduvjek bila jedan od vodećih duhovnih pokretača afričkin naroda, bilo da se radi o crnoj populaciji južnog Malija ili nomadskom narodu Tuarega sjeverne Sahare (Tuareg je francuski kolonijalni termin, dok je pravi naziv tog naroda kao i njihovog jezika Tamashek). Dodir sa muzikom zapada, zvukom gitare i blues ili rock izrazom, podstaknuo je mlade afrikance da zasviraju, ali ne kopirajući zapadnjake. Ono što su oni zasvirali, zvučalo je samo njihovo, autentično. Razmejna kastenih snimaka, lokalne radio stanice, sve moguće tehnike prije interneta prenosile su glas i muzički život, takoreći scena se počela razvijati. Neki od njih, preduzetničkog duha zamislili su muzički festival koji će svu tu muziku pružiti publici na jednom mjestu, a poruku poslati čitavom svijetu.

Festival u pustinji (Festival au désert) tako je nastao i bio bio godišnji koncert u Maliju, na kojem se između 2001. i 2012. godine predstavljala tradicionalna tuareška muzika, kao i muzika iz cijelog svijeta. Osnovao ga je i vodio Mani Ansar, a privukao je hiljade posjetilaca, donoseći ogroman podsticaj ekonomiji.

Prvi festival je održan u Tin Esaku u januaru 2001. godine, inicijativu koju je pokrenuo Mani Ansar, menadžer benda Tinariven, koji je svirao na festivalu, zajedno sa bendom Lo’Jo, koji je bio koorganizator festivala. Oko 500 do 600 ljudi je prisustvovalo tom prvom izdanju festivala, koji je bio prvi takve vrste održan u pustinji, u Severnoj Africi. Mani Ansar je tvrdio (u onome što je etnomuzikološkinja Marta Amiko nazvala paternalističkim terminima, promovišući turizam u siromašnom regionu) da nastavlja dugu tradiciju tradicionalnih tuareških gozbi koje su promovisale muzičku i društvenu razmjenu. Ova tradicija, poznata kao Takoubelt u Kidalu i Temakanit u Timbuktuu, bio je godišnji sastanak tuareških plemena regiona, gde su svirali i dijelili muziku, kao i razgovarali o problemima, rješavali sukobe. Međutim, Festival u pustinji imao je za cilj da premosti jaz između tradicije i modernosti i da proširi razumijevanje lokalnih običaja među međunarodnom zajednicom.

Festival se održavao, od 2001. godine u Tin Esaku, zatim u Tesalite 2002. godine, i u Esakaneu od 2003. do 2009. godine. Od 2010. do 2012. godine održavao se na obodu Timbuktua. Nakon upada islamističkih militanata u Timbuktu 2012. godine, festival je odložen i od tada nije održavan zbog bezbjednosnih razloga.

Nekoliko dokumentarnih filmova je snimljeno o festivalu: Le Festival au Désert (2004), Dambé: The Mali Project (2008), The Last Song Before the War (2013) i Woodstock in Timbuktu (2013). Album Festival au Desert Live from Timbuktu (2013) sadrži nastupe sa festivala iz 2012. godine.

Od 2013. godine, zajednički poduhvat poznat kao „Caravane culturelle de la paix“ obilazi razne zemlje. Ansar ga je stvorio zajedno sa direktorima još dva festivala, Malijskog festivala na Nigeru i Marokanskog festivala Taragalte.

Godine 2002. festival je održan u Tesaliteu, u regionu Kidal u sjeveroistočnom Maliju. Od 2003. do 2009. godine festival se održavao u Esakaneu, 65 km od Timbuktua, ali zbog bezbednosnih problema, od 2010. godine festival se održavao na periferiji Timbuktua.

Nakon dvije godine održavanja u Kidalu, Ansar se obratio Aliju Farki Tureu, koji je sa oduševljenjem podržao održanje festivala u Timbuktuu, uz izjavu da je oduvek želio da dovede ljude kući, ali nije znao kako to da uradi, i da će sada kada je ovaj festival organizovan, postati njegov „kum“. Počeo je da nastupa na festivalu, dovodeći mnogo svojih obožavalaca, više posjetilaca, turista i novinara. Svake godine je održao završni koncert od 2003. do 2006. godine (preminuo je kasnije te godine).

Nakon te tri godine, festival je porastao i privukao je publiku od preko 5.000 ljudi, sa više od 50 novinara.  Članci i izvještaji objavljivani su u inostranoj štampi, a velika imena muzičara poput Roberta Planta i Bona su se zainteresovala. Nekoliko njih je ponudilo da sviraju besplatno.

U programu festivala 2012. godine bili su Bono, Baseku Kujate i Tinariven, koji su zajedno nastupali, kao i Kaira Arbi. Mogli su se čuti uzvici, poput “Živio Mali, živio mir, živjela muzika“. Među ostalim izvođačima bili su Tartit, Ali Farka Ture Olstars, Samba Ture, Tamnana, Baba Đire i Duma Maiga. Mani Ansar je ostao direktor festivala.

Festival je porastao i privukao hiljade posetilaca, i bio je ogroman izvor prihoda za lokalno stanovništvo.

No, političke i terorističke prilike ponovo bacaju sjenku i gase život i kulturu ovog regiona. U januaru 2012. godine, MNLA je pokrenula pobunu Azavadija, ranu fazu sukoba u Severnom Maliju, što je rezultiralo odlaganjem festivala 2013. godine. Islamistički teroristički pobunjenici zabranili su umetničko izražavanje, što je uključivalo i festival.

Festival se i dalje odlaže zbog bezbednosnih problema u regionu. Pokušaj da se ponovo pokrene učinjen je 2015. god, ali bez uspjeha.

Mohamed Ali „Mani“ Ansar je Tuarez, čija je porodica bila nomadi. Stekao je master diplomu iz međunarodnog javnog prava i radio je mnogo godina na humanitarnim projektima pre nego što je sledio svoju strast, muziku. Godine 1993. preuzeo je posao menadžera tuareškog benda Tinariven, ubrzo nakon toga organizujući snimanja u ORTM-u, malijskom nacionalnom emiteru, koji je producirao drugi album Tinarivena.

U julu 2013. godine govorio je na Četvrtom svijetskom forumu pravde, koji je organizovao Svijetski projekat pravde u Hagu.

Nakon posljednjeg izdanja festivala 2012. godine, Ansar je, zajedno sa prijateljima u Maliju, u izbjegličkim kampovima u Burkino Faso i drugima u inostranstvu, počeo da planira „Caravane culturelle de la paix“ (Kulturni karavan za mir), koji je trebalo da bude multietnički putujući festival koji bi promovisao mir i harmoniju.

The post Po Festivalskim Binama: Festival au Désert first appeared on Radio Bruškin.

Piše: Tomislav Žegura

Live in Paris (2015)

Live in Paris, snimljen 2014. godine u Théâtre des Bouffes du Nord predstavlja konačni dokaz o veličini i globalnoj bitnosti benda Tinariwen u današnjoj muzici. Iako su na koncertnom izdanju ponajviše zastupljene numere sa posljednja dva albuma, mirne i stabilne faze ovog benda, sva tajnovitost pustinje, njena nomadska mudrost i glas su jači nego ikad.

Tinariwen je kao multigeneracijski bend danas vrlo interesantna pojava sama po sebi čije riječi pjesama uglavnom ne razumijemo, jer su na “Tamasheq” jeziku (koji se govori u Maliju i Burkini Farso) ali koje osjećamo i prihvatamo kao svoje, što još jednom dokazuje da engleski, ili neki zapadni jezik nije nužno nepohodan da bi se postigao cilj. A Tinariwen ga je postigao. Iznikao poput rijetke biljeke u nomadskim grupama Sahare, ovaj kolektiv je tokom svojih ranih godina nastupao upravo po nomadskim skupovima, svirajući u krug, upijajući pjesak pustinje i njenu drevnu mudrost. Život tuareških nomada proveden uglavnom u izbjeglištvu bio je sve samo ne lak i pogodan za rock bend. Jer, Tinariwen jeste rock bend, jedan od najvažnijih danas.

Iako nepravedno svrstani u world music odjeljak (referenca koja danas sve više gubi na značaju u svojoj formi, zbog nepravednog klasifikovanja svega što ne pripada zapanjačkoj urbanoj muzici), članovi Tinariwena bili su i još uvijek su tuarezi koji su slušali zapadni rock’n’roll i blues, ali su ga interpretirali na svoj način, iz sopstvene tradicije, prepoznavajući istovjetan korijen, kao i istovjetan razlog za blues.

Njhov jezik možda ne razumijemo ali njihov glas je svakao razumljiv, publici u africi, nama na balkanu ili francuzima tokom ovog pariškog koncerta. To je glas iza kojeg se pomalja puzajući ritam pustinje, koji se i u njihovoj muzici probija polako, kao kroz pješčanu oluju, koju zapara električna gitara čija univerzalna snaga još uvijek može da izvrši transcedenciju svijesti. Publika u Parizu ih prati u stopu, što se ovdje itekako čuje, pa nije čudo što je Tinariwen (riječ koja u prevodu znači pustinje, jer tuarezi ne smatraju Saharu jednom pustinjom, već skupom mnogih) danas izrastao u svijetski fenomen, iza kojeg se razvila ogromna scena pustinjskog bluesa u africi.

Za kraj ću primjetiti pomalo grozničavu konstataciju, da je upravo Pariz, stecište nemilih geopolitičkih sukoba posljednjih mjeseci i godina, prigrlio bend i muziku svijeta konstantno praganjanog i ugnjetavanog. Ili je u pitanju kosmička pravda, ili nas Tinariwen mudro upozoravaju i otvaraju oči, jer dio smo jednog svijeta koji sam sebe gleda u ogledalo. Nadamo se da će osvijestiti izraz koji vidi u njemu.

Elwan (2017)

Potmuli zvuk gitare najavljuje novo poglavlje muzičke pustinje, prije nego što plemenski ritam još jednom povede ove nomade u novo ispovijedanje sudbine i usuda, predodređenog ko zna kad, ispod naslaga pustinjskih dina Sahare. Pitanje koje se prvim slušanjem nametnulo je što i kako Tinariwen treba da kaže u ovom trenutku, kada su s jedne strane na vrhuncu svoje muzičke moći, a sa druge, skoro pa potpune društvene nemoći, no i ove dvije karakteristike treba shvatiti vrlo uslovno.

Muzička moć grupe Tinariwen danas se ogleda u međunarodnoj prepoznatljivosti, i statusu jedne od najvažnijih muzičkih pojava današnjice. Društvena nemoć ogleda se prije svega u političkoj situaciji u svojoj zemlji Mali, odakle su prognani, i gdje ne mogu da pruže uticaj i podršku svom narodu, Tuarezima, kao ni da zasviraju. Kao što znamo od nedavno, muzički festival koji ih je izdigao, Festival au Désert otkazan je nakon pokušaja deaktiviranja ove godine. Tu i leži jedan od glavnih razloga bola, patnje i frustracije ovih muzičara, tako iskreno prenešen na muziku albuma “Elwan”, koji sporo poput pustinjskog karavana krči svoj put kroz nevolje do neke nove odrednice.

Kao što nam sugeriše omot ovog albuma, put Tinariwena bio je dugačak, spor, poput penjanja uz dinu. Prve dvije decenije grupa je djelovala po saharskoj oblasti, lutajući nomadski i snimajući svoju muziku, uglavnom na kasetofonima, baš kao što to i danas rade mnogi žitelji Sahare u nekoj želji da svoje ideje dopru do …bilo koga….

Posljednje dvije decenije, od kada su se nakon dugog uspinjanja popeli na vrh pješčane dine, i kada je njihovu muziku čuo čitav svijet, Tinariwen jednako lutaju svijetskim binama, a u svoju zemlju ne mogu da se vrate. Pradoksalno ili ne, sve to ne može da ne utiče na muziku, a na novom albumu, kao da je ovaj kolektiv poput karavana u oluji, zbio svoje redove, usporio korak i djeli međusobno muziku čiji je ukus opor, i puno manje razigran nego na nekolicini prethodnih izdanja, gdje bi vas pozivali da provedete noć pod zvijezdama.

Ovog puta nije tako, što je čitav bend iskoristio u svoju umjetničku korist, načinivši, možda i najuzbudljivije izdanje do danas. Ona muzička moć koju sam pominjao odgleda se u tome, da stisnuvši zube, vođa kolektiva Ibrahim Ag Alhabib zvuči odlučnije nego ikad, i njihove poruke imaju jaku sugestivnu moć. Bilo da govore o sjenci prošlosti kojoj ne mogu pobjeći u Ténéré Tàqqàl, ili o ženama tuarega ostavljenim u pustinji u Assàwt, moć muzike je jedanko jaka, i tjera na preispitivanje i suočavanje.

Sa zvučnog aspekta u prvom planu su sjajno snimljene gitare koje paraju nebo, čak i kad su tihe. Odsvirane sa puno emocija, prenose ponekad i više od tekstova, čiji jezik, Tamashek, iako dalek ulazi pod kožu i otkriva svoje poruke. Poruke nas svakako sustižu, kroz “Hayati”, u kojoj samo uz glas i gitaru nad životnim ciljevima meditira jedan od starosjedilaca grupe, Hassan Ag Touhami. Uz ovaj trenutak, vrhunac albuma je jedna od posljednjih numera Nànnuflày, koju sa Ibrahimom u duetu pjeva Mark Lanegan, čiji hrapavi glas savršeno pristaje muzičkoj matrici.

Oduševljenost zapadnih rock muzičara i publike Tinariwenom reflektovala se čestim saradnjama, pa tako i na ovom albumu gdje su pored Lanegana doprinos dali i Allain Johannes i Kurt Vile. Tu leži jedna strana moći ovog velikog kolektiva, koji je prenosi binama svijeta, tražeći svoj izgubljeni dom.

Druga strana moći leži u uticaju na muzičke snage zapadne Afrike, koje su izrodile veliku i bogatu scenu (veliku poput Sahare, bogatu poput svog kulturnog naslijeđa, i savremenu poput svih nesreća i patnji koje su ih zadesile). Afrička scena danas je poput velikog karavana, ali na čelu povorke je još uvijek Tinariwen, najmudriji, čija riječ uvijek znači nešto više.

No, najveća moć Tinariwena je da na upečatljiv način pretoči svoja osjećanja, misli i muziku, uz sonični pustinjski vjetar, i još jednom dokaže da je među najboljim i najvažnijim bendovima danas. Glas nade i zov za slobodom nije ugašen, on plamti poput noćne svijeće, čiji je plamičak uvijek sa nama, da osvjetli noć pod zvijezdama, i raspiri plamen istine i slobode.

Noć pod zvijezdama uz “Amadjar” (2019)

Album Amadjar  ne zvuči toliko električno, ni rokerski kao nekolicina posljednjih albuma Tinariwen. Prije bi se moglo reći da albumom dominira intimna atmosfera noći pod zvijezdama u psutinjskom šatoru, baš kao na počecima njihove karijere. Nije ovdje riječ toliko o vraćanju korijenima, jer iz istih Tinariwen nikad nisu ni izašli, već se radi o izuztenom spletu okolnosti, gdje je rad na novom albumu započeo nakon oktobra 2018, nakon nastupa na Taragalte Festivalu nomadske kulture u Marokanskoj Sahari. Inspirisani atomosferom, članovi grupe su produžili preko južnog Maroka, zapadne Sahare do obale Atlantika i Mauritanije, gdje su snimili album u društvu Noure Mint Seymali i njenog supruga i gitariste Jeiche Ould Chigaly-a.

U društvu dvojice francuskih producenata, sa opremom za snimanje smještenom u kamper, Tinariweni su danima vozili za  Nouakchott, glavni grad Mauritanije, a svake noći postavljali šator u pustinji i snimali muziku, što se direktno reflektovalo na zvuk i ugođaj. Napokon, tokom perioda od dvije sedmice kampovanja pod zvijezdama u okolini Nouakchott-a, grupi se pridružuju Noura Mint Seymali (naša takođe omiljena muzičarka, griot pjevačica iz Mauritanije koja objavljuje za Glitterbeat Records) i Jeiche Ould Chigaly , a pjesme se nimaju u velikom šatoru, iz prve, bez slušalica i skupocjene opreme.

Na postojeće snimke, nekolicina zapadnih kolega muzičara dodala je svoje instrumentalne partije, Warren Ellis (Bad Seeds), Stephen O’Malley (Sunn O)))), Cass McCombs, Micah Nelson i Rodolphe Burger, snimali su gitare, violine, mandoline. Iako su svojim dionicama uljepšali album i naglasili neke melodije, ne radi se o produkcijskoj šminci koja odvlači album u neke druge vode, već o poštovanju i fascinaciji pustinjskim bendom koji zasluženo već godinama uživa ulogu jedne od najbitnijih svjetskih muzičkih pojava današnjice. Njihova uloga je poput prijatelja koji su ih posjetili u šatoru za jednu šolju čaja i usput jammovali.

Tematski, na albumu Amadjar, Tinariwen se i dalje bave političkim, društvenim, ali i problemima životne sredine, prvenstveno svoje postojbine Mali, koji su danas toliko aktuelni u čitavom svijetu. Snimajući albume na ovakav način, potvrđuju koliko je suština iznad forme i tehnologije.

The post Tinariwen, iz pustinje s ljubavlju first appeared on Radio Bruškin.

• Tinariwen at Womad 2004, kao presudni koncert u karijeri tuareškog “desrt blues” benda
• Peter Gabriel at Womad 1982, ponovo presudnog koncerta koji je takoreći sve započeo

WOMAD: World of Music, Arts and Dance, od festivala do mirovne misije

Svijet muzike, plesa i umjetnosti je danas zaista velika stvar, intenacionalni world music festival, bolje rečeno veliki kulturni kišobran koji obuhvata sedam zemalja, sedam festivala vođeni istim imenom i idejom, a to je promocija različikih stilova muzike, umjetnosti, hrane i raznih vještina, iz raznih krajeva  svijeta, sa naglaskom na daleke ne-zapadne zemlje i njihove kulture. Ali, WOMAD je svakako još više od toga.

Ideja i priča počinju ranih osamdestih, a jedan od vodećih inicijatora je muzičar Peter Gabriel, i sam već uveliko zasićen, zapadnjačkim rock zvukom koji inspiraciju i odgovore počinje tražiti u elementima tradicionalne muzike drevnih i dalekih zemalja, baš kao što je i rock’n’roll svoju izvornu inspiraciju crpio iz blues-a. Ali, ono što Gabriel otkriva je da mnogi narodi imaju svoj blues, pa i ritam, koji je često nastajao pod sličnim uslovima u sličnom okruženju, samo do tada nije doživio da postane električan i povezan sa savremenim. Peter Gabriel prije svega svoju muziku obogaćuje pomenutim zvucima a zatim odlučuje da uz okupljen tim predstavi svijetu muziku dalekih zemalja kroz festival prigodno nazvan WOMAD- World Of Music, Arts and Dance. Prvo izdanje festivala održava se 1982 u engleskoj, ali doživljava brojne probleme, finansijske prirode koje organizatori ipak uspijevaju da preguraju.

Nakon postepenog upoznavanja (tokom 80tih…) sa kulturom, muzikom, plesom i umjetnošću afričkih, azijskih, južnosameričkih i svih ostalih mogućih muzika i stilova, WOMAD je izrsatao u svojevrsni plato umjetničkih formi iz čitave naše planete koji na mnogobrojnim Womad festivalima širom svijeta promoviše kros-kulturnu svijest i toleranciju.

Danas, mreža WOMAD festivala obuhvata festivale u Engleskoj, Australiji, Novom Zelandu, Španiji, Italiji, Abu Dabiju, Chile-u, sa planovima za širenje u drugim zemljama i kontinentima.

Pored muzičkog programa, karatkeristika ovih festivala je program Taste the World koji na licu mjesta priprema tradicionalnu hranu raznih zemalja, kao i program pleas, radionica, vještina donešenih sa svih strana svijeta. Tokom trajanja ovih festivala svijet postaje šaren, bez granica a narodi se stapaju u jedno bratstvo u kome caruje drugarstvo. Divan primjer za ostatak planete…

Na muzičkom planu, WOMAD je svijetu tokom godina predstavio muzičare i bendove koji su postali važni i uticajni , baš kao i zapadne kolege prije njih, još 80tih Youssou N’Dour iz Senegala privukao je pažnju svijetske publike, nakon toga je lista ogromna, možemo pomenuti samo mali broj: Afro Celts Sound System, Hukwe Zawose, Nusrat Fateh Ali Khan, Geoffrey Oryema, The Drummers of Burundi, The Blind Boys of Alabama, Tinariwen….

WOMAD je na kraju ipak mnogo više od festivala, iako čitavu festivalsku mrežu veže dobro organizovana logistička struktura, profesionalan marketing i uklopljenost u današnji globalni festivalski trend, ova ideja uspjela je da poveže ljude i kulturno ih zbiliži. Svake godine tokom festivalskih aktivnosti razmjenjuju se iskustva i učimo jedni o drugima, razmjenjujemo različitosti da bi pronašli sličnosti i povezanost. Svijet postaje bolji, a mir i muzika ispunjavaju ljude.

Peter Gabriel je svijestan aktivističkog i mirovnog procesa kojeg ovakvi festivali ostvaruju bolje i snažnije od hiljada povelja i dokumenata, pa u vezi toga uočava:

Podjednako je važno da ovi festivali ponude publici širom svijeta da upoznaju drugačije kulture kroz uživanje u muzici. Muzika je univerzalni jezik, zbližava ljude i dokazuje, između ostalog, svu glupost podjela i rasizma.

The post Po Festivalskim Binama: WOMAD first appeared on Radio Bruškin.

Novinar Robert Čajsa o ovom albumu n asvom facebook profilu piše:

“Hoggar”, deseti studijski album tuareškog benda Tinariwen, izdanje koje je sazdano na apsolutno drugačijim kultorloškim i političkim (ne)prilkama, zarazliku od zapadnjačkog svijeta. Teško je zamisliti kulturu skojom nemamo nikakavih dodirnih točaka, nomadske  skupine koja naseljava dijelove Sahare u Maliju, Alžiru, Libiji i Nigeru. Tinariwen su muzički stasali usred pobuna i političkih nemira. Ali više od tri desetljeća, Tinariwen su aktivni na svjetskoj muzičkoj sceni uspješne karijere, svirajući vlastito viđenje iskrenog odnosa prema onom što rade. Kao rodonačelnici tzv. “pustinjskog bluesa”, zadržali su vitalnu, mračnu snagu malijskog gitariste Alia Farke Touréa, tvorca stila i čije je pjesme osnivač grupe Tinariwen, Ibrahim Ag Alhabib, uvježbavao dok je učio svirati gitaru.

Tinariwen na ovom albumu opetovanu razvijaju vlastiti stil, povezujući se s mlađom generacijom tuareških muzičara, kako bi stvorili živahne pjesme valovitih ritmova, ukorijenjenih u njihovoj nomadskoj zajednici. Između ostalih, na albumu svoje doprinose daju José González i Sulafu Elyas.

Žestoki zagovornici nomadske kulture svog naroda koja postoji u pustinjskim pograničnim područjima između Malija i Alžira, njihov je blues vođen specifičbim gitarskim tonom, stekavši globalno priznanje od početka svog rada, zbog živahne kombinacije političnosti /na jeziku Tamasheq), sinkopiranih ritmova i uzvišenih melodija.

Tinariwen na ovaj album donosi naslijeđeni muzički okvir koji je daleko stariji od bluesa. Snimljen u Tamanrassetu u Alžiru (zemlji u kojoj članovi grupe sada žive), “Hoggar” označava povratak korijenima benda, koji sežu daleko dublje od njihovog prvog albuma “Kel Tinariwen” (1991). Dio ’80-ih godina, originalni članovi su putovali između Libije i južnog Alžira, isprva vježbajući vojnu obuku, koju je sponzorirao tadašnji libijski vladar Muammar al Gaddafi, a kasnije kao dio tuareškog pobunjeničkog pokreta. Tijekom tog vremena usavršavali su svoju muziku, svirajući akustične gitare, snimajući u improviziranim studijima i poklanjajući muziku svima koji su im dali praznu kazetu. Muzika vođena zajednicom, pjevanjem koje poziva i odgovara, živahnim ritmovima i deklarativnim melodijama, srž je albuma “Hoggar”.

Pjesme albuma slušateljima pružaju nešto, što datira iz vremena kada je slušanje muzike značilo aktivno sudjelovanje.

Na albumu “Hoggar”, Tinariwen se okreću bliže domu, proglašavajući se starješinama tuareške muzičke tradicije. Vraćajući se svojim ranim godinama autorstva i stvaranja muzike s akustičnim gitarama te zajedničkim pjevanjem oko pustinjskih vatri, istovremeno predajući baklju mlađoj generaciji istaknutih muzičara, nastavljajući održavati plamen pobune i prkosa živim.

“Hoggar” je dar. Predstavlja priliku da čujete nešto nepoznato, nešto staro, čiji je sam jezik drugačija vrsta zvuka. Ako niste upoznati s muzikom ovog sastava, ovo izdanje bi moglo biti savršeno mjesto za početak.

The post Bruškin u Podne: Tinariwen Hoggar first appeared on Radio Bruškin.