Živ je Tusta, umro nije

Kad film (“Tusta”, Andreja Korovljeva) završi pričom Ante Perkovića onda film, mislio to tako scenarist i režiser ili ne, ima poruku koja se svakako provlači kroz film, ali nije toliko eksplicitna, a to je da je priča o KUD Idijotima i Tusti, ne samo priča o jednom čovjeku, jednom bendu, već i o jednom gradu, o jednom brodogradilištu, o jednoj državi.

Piše: Dejan Kožul, KUPEK

Ako je Ante Perković nosilac kovanice o “sedmoj republici”, jedinoj jugoslavenskoj republici koja još uvijek živi i živjet će dok je nas, onda su KUD Idijoti i Tusta spadali u malu ali jebenu grupu nosilaca te kovanice.

Živjeli su je, a i žive je i dan danas. Tusta posebno, iako je mrtav.

Kad sam kao svjež izbjeglica došao u Srbiju, osim postojanja nečega što se zvalo “dizelašima” i brojnim drugim specifičnostima ratnih vremena, posebno me iznenadila ljubav i poznavanje opusa Hladnog Piva i KUD Idijota. OK. Da je bilo riječi o ljudima koji su svoju zlatnu mladost proživljavali u to vrijeme i bilo bi neke logike. Ali, ne. Ovdje je bilo riječi o onima koji, siguran sam, nikad nisu bili u mogućnosti da nazoče, nit’ prisustvuju nekom od koncerata spomenutih bendova. A onda sam shvatio da su kazete tih bendova, ukljujučujući i vinkovačke Majke, nekako nalazile put do konzumenata i otvarala im srca. I um.

Da, bilo je to vrijeme u kom ptičica nije smjela preletjeti granicu Hrvatske i Srbije, a da je već ne nanišani neki bizon u uniformi. A ovo? Kazete? Pardon, kasete.

KUD Idijoti su pjevali da hoće cenzuru, ismijavajući se istoj. Podjebavajući cenzore. Ovi cenzori te receptore nisu imali. Toliko su zaglupljeni bili da nisu shvatali da ispod njihovog radara stiže tajno oružje. Oružje iskovano pod čekićem udarničkih ruku u Uljaniku koje je gradilo prekooceanske brodove, oružje iskovano u metropoli svih Hrvata koje je upereno bilo baš kontra te metropole i novonastale dogme o tisućljetnom snu…

Eto, da postoji bog i da bog razumije stvari puno više nego što mi to možemo pojmiti i da je osmišljavao punk u Jugoslovena, kako god se oni (Jugosloveni) kasnije nazivali, on bi ga smjestio baš u ponos države, u brodogradilište. Drugi ili ono biješe treći na svijetu po broju proizvedenih brodova. To je bila Jugoslavija. Sve se gledalo u brojkama. A iza tih brojki stajali su i ljudi. I to ne nadljudi. Naprotiv. Iza toga stajao je i Tusta. Stajao je Fric. Stajao je Ptica. Stajao je Sale Veruda.

Udarnici, u neku ruku, a pri tom još i glazbenici. Da su pjevali šlagere vjerojatno bi im se likovi našli na novčanicama, ili barem poštanskim markama, a ovako… Ovako su ih i diskografi izbjegavali. Što je rekao Pero Janjatović, u filmu, oni su predstavljali iskrzanu zvijezdu u vrijeme kad je ta zvijezda morala biti čista, neokaljana. Sad, što su oni koji su propisivali da zvijezda takva mora biti, kasnije prvi krenuli da seru po njoj, je drugi par rukava ali i o tom paru rukava se priča u filmu “Tusta”.

Rat je, posebno za Tustu, bio razočaravajući. Sve je otišlu u pizdu materinu. Dobro. Skoro sve.

Pula, baš kao i Rijeka, naizgleda bili su neokrznuti gradovi ali daleko je to od istine. Da je zaista tako ne bi Tusta došao u situaciju u kojoj mu se prijeti bombom zbog intervjua koji su Feralu tada dali Fric i Sale Veruda. Da je zaista tako ne bi ni ovaj tekst bio pisan iz beogradske perspektive, no iz riječke, ako bi tada uopće i bio pisan.

A ta atmosfera itekako je uticala na Tustu kao i na Idijote. Volio bih da tako ne mislim ali imam osjećaj da je bila presudna, kako za Tustu, tako za Duju (Predraga Lucića), a tako i za Antu Perkovića. Teret je to koji oni nisu smjeli nositi, jer je odgovornost bila na nekom drugom ali njihova veličina je u tome što oni za to nisu marili. Preuzeli su je na sebe. Nosili je dok nisu prerano otišli. Ali otišli su mirni. Spokojni.

“Poljubi me. Dva puta”. To su bile posljednje Tustine riječi Romini. Spokoj. Šta drugo? Spokoj i šaka suza jer tad je stvarno otputovao.

“Ni za čime ja ne žalim,

Ide dok ide, traje dok traje,

nekad se dobija a nekad se daje”.

Baj, baj bejbi.

Ostaje pjesma, ostaje stav, ostaje film. Tusta je ostao. Tu je. Kao trag vremena. Kao opomena. Kao ljubav. Za neku novu Pulu, za opstanak Uljanika, za “Sedmu republiku”.

Ovo je kratki i pomalo beskorisni vodič o filmu “Tusta” Andreja Korovljeva koji je prikazan na ovogodišnjem festivalu “Slobodna zona“. Razgovor sa autorom filma, kao i sa komadantom festivala možete poslušati na KUPEK mixcloud kanalu.

KUPEK cijeni vašu podršku koju možete uputiti preko platforme: www.patreon.com/KUPEK

PayPal: [email protected]