Paul McCartney u podne i u ponoć !!!

Kad muzičar/autor ovakvog ranga ima nešto novo da kaže, a to novo bude ne samo dobro, nego i masterklas svima (SVIMA) u današnjoj muzici, onda to zaslužuje posebnu pažnju i osvrt. Zato Maccu slušamo ove sedmice u podne i u ponoć, tačnije, u okviru bloka “Bruškin u Podne” preslušavamo novi album “The Boys Of Dungeon Lane”, a u okviru bloka “Ponoćni Koncerti” slušamo koncertni snimak sa festivala “Desrt Trip”, održanog oktobra 2016 u Indio, California.

Da, pomenuti festival “Desert Trip” održan je kao specijalno izdanje čuvenog Coachella festivala gdje je okupljenja generacija iz šezdesetih, pa su u blokovima od dva oktobarska vikenda ( 07.-09., i 14.-16.) nastupali Bob Dylan, The Rolling Stones, Roger Waters, The Who, Neil Young, i naravno Paul McCartney.

Recenzija albuma “The Boys Of Dungeon Lane” slijedi:

Dječaci iz Tamničke Ulice

Naziv može biti i dobra knjiga o odrastanju, a ovaj album to zaista i jeste. Da li Paul McCartney u svojoj 84. godini radi neko “veliko pospremanje” života i karijere, kako je neko pametno napisao za posljednja tri albuma Leonard Cohena ili ne, kad je neko u ovim godinama i u ovakvoj fazi karijere, vrlo je moguć takav ishod, iako mu ja želim sve najbolje u ostatku života!

No, kakva je ovo faza i koje su ovo godine života Paul McCartney-a. Pozne, svakako, reći će neka buduća biografija, ali i posljednjih 30 godina vrlo plodne i kreativne. Kad neko napiše da je njegov novi album “The Boys Of Dungeon Lane”, dvadeseti po redu, shvatim to skoro kao uvredu. Dvadesti solo pod njegovim imenom, ne računajući koncertne, ali ako rezimiramo kompletan život i karijeru, što je ovom albumu i kontekst i donekle cilj, moramo imati u vidu i 12 albuma Bitlsa, nekih 8 Wingsa, nekoliko albuma klasične muzike, nekoliko elektronske u raznim saradnjama, pa izvolite uraditi matematiku. Tu su i kalkulator i google. U pitanju je čitav život i opus koji ostaje kao jedan od nosećih stubova kulture 20 vijeka, što polako i uviđaju svi oni koji su McCartney-ju davali nižu umjetničku vrijednost jer je, zaboga samo pisao pjesme (songster, kako ga je nazvao Howe Gelb), a nije dizao revolucije, meditirao, čak je bio poznat i po nepopularnim izjavama i potezima koji krajem 60tih nisu bili baš cool. Oh, ostavimo ovo za sad po strani da bi sagledali čime se ovaj novi album zapravo bavi.

“The Boys Of Dungeon Lane” jeste zamišljen kao šetnja kroz rodnu ulicu rodnog Liverpoola, kao i šetnja kroz život protagioniste koji nam o svemu priča direktno, osjećajno i kako on to najbolje zna. A on to zaista dobro zna, jer muzički, ovo je šetnja kroz stilove, raspoloženja i različite vidove pjesama na kakve nas je Macca odavno navikao. Još od albuma “Revolver” (iz 1966, znači prije tačno 60 godina, ops, mogla i ovoj godišnjci neka posveta uskoro), Paul na svakom budućem albumu matične grupe može slobodno da uvrsti nekli solo EP. U slučaju pomenutog Revolvera, tu je šest njegovih, potpuno stilski različitih pjesama ( chamber pop, klasična balada, pop hit, vodviljska šetnjica, još jedna balada i rokačina, pa vi vidite šta se na koju pjesmu odnosi), što ga pozicionira kao autora, koji, iako još u okvirima benda, može sam da isporuči album, tj koncept albuma mu je jasan do kraja. Čini mi se da u okviru “White Albuma” i imamo njegov kompletan album čije pjesme još i više stilski variraju (ajmo sad kad smo krenuli, od Beach Boys sovjetske zezalice, akustično kantautorskih, klasičnih aranžmana, sladunjavog popa za domaćice po Lennonu, hard roka i one najčuvenije balade koja nije ni uvrštena na album, već izdata kao singl), hej, o kakvom se autoru radi.

I taj autor stvarao je čitavog života, naravno u različitim fazama, koje su, kako to ide, uvijek bile rangirane prema visokim dometima matičnog benda. U tim fazama i periodima, McCartney je isporučivao dobre, odlične i genijalne albume, ali i slabije, štancao je kad je proizvod trebao biti plasiran, ali od (po nekakvom mom viđenju) reseta karijere sa “Flaming Pie” iz 1997, znači skoro 30 godina već, on objavljuje uglavnom dobre i odlične albume, kojima ili naznači svoj autorski kvalitet, ili ga podeblja sa još ponekom lekcijom za buduće i sadašnje naraštaje. U takvoj klimi, nekakav smiraj karijere je sam po sebi dovoljan i dostojanstven, ali ne, “The Boys Of Dungeon Lane” je još bolji od pomenutog perioda, jedan i od najboljih u cjelokupnoj karijeri, svojevsrtan masterklas, na temu, kako neko reda ovakve veličine, koji ako želi objaviti novi album (jer šta još jedan album mijenja u ovolikoj diskografiji u kojoj je, navodno, sve rečeno), onda zada lekciju SVIMA! Tako se to radi, rekao bi Akcentije, da ga ne citiram dalje.

I ovaj album nas u svojoj dobroj tradiciji vodi kroz različite Macca stlove (rokerskije, popije, psihodelično kad zatreba, baladično dakako) u kojima su tekstovi (u drugom planu uvijek iz ugla javnosti) izuzetni, i u kojima priča tu svoju životnu priču vodeći nas kroz Tamničku ulicu, rodnog grada. Ali naglasak na dječacima tamničke ulice upravo asocira na odsrastanje u kom su dječaci pravili bendove, hm, jedan tako bend, pa nije čudo što se u jednoj od pjesama pridružio i dječak Ringo da zajedno odsviraju “Home to us”, jer poslijeratni Liverpool, takav kakav je bio, bio je njihov dom, kao i dom Merceybeat scene, koja je iznjedrila muziku, bendove, i onaj jedan sa beat u nazivu. Taj beat još uvijek precizno i nepogriješivo kuca u Paulovom, a i Ringovim srcu i ovo je najbliži reunion koji ćemo ikada dobiti.

A pored ove numere, u ostalima se prepliće cjeloživotna priča, o životu kao takvom, o mladosti u sivom lučkom gradu, o stoičkom držanju kroz sve faze koje život može da nam pruži. Naročito su upečatljive “Life Can Be Hard” i “Come Inside” i zapravo shvatam ono što o McCartney-ju znam čitavog života, ali se to sad još i više iskristalisalo. Otvoreno vas u svoj svijet, u svoju glavu poziva taj čovjek, koji  je od svoje, ajmo reći 23. godine izložen svijetlima reflektora i nezapamćenoj slavi, uz koju je išao i sav javni pritisak, odrastanje, brakovi, veze, djeca i njihovo odrastanje, smrti prijatelja i voljenih osoba, hapšenja radi trave, sve što se i svim drugim ljudima u životu dešava, ali javno i glasno, i pomenuh li ogrmono materijalno bogatstvo.. Da se razumijemo, ne branim ga, on je sam takav životni stil odabrao i snosi odgovornost, ali kroz sve to prolazi onako stojički, sa vječnim osmjehom zanesnog dječaka, čak i da je to samo persona za javnost, izuzetna je.

Ta se dječačka zaigranost ogleda i u muzici novog albuma. Paul McCartney se igra pjesmom, melodijom, stilom, stihom, kao što se oduvijek i igrao, ali ovog puta još nekako oslobođenije, nesputanije. Red je pomnuti i da uvijek ima odličan, podmlađen prateći bend što stvari poprvalja na koncertima, gdje postaje očigledno da godine uzimaju danak, naročito u glasu. Na studijskim izdanjima, on uglavnom svira sve instrumente, a producent je ovog puta Andrew Watt, koji je blago modernizovao zvuk (stavka koja mi se najmanje dopada lično, ali sve je to minorno u odnosu na čitavu sliku), jer Paul i kad je svevremen, uvijek voli i da je savremen. Kako se album otkrotrljava dolazimo i do numere “First Star of the Night” u kojoj, u skoro pa završnici albuma autor rezmira kako je uz sve nedaće, njegov mali svijet još uvijek dobar, sasvim dobar.

Pa zar to nije najbolja humanistička poruka u ovako zeznutim vremenima u kojima živimo. I veća revolucija i meditacija od onih njegovih prohujalih drugara iz tamničke ulice. Ali još jedan zaključak mi se upečatljivo nameće već u ovoj fazi preslušavanja albuma o kojem govorimo, a to je naprosto pitanje, kako Macca može da bude ovoliko lepršav i lak, i muzički, i porukama ( u kojima je uvijek progovarao o težim temama, i društvenim i ličnim), i aranžmanski. Autorski rukopis i stil mu jesu takvi, ali da se godinama ne nakupi neka težina, ni oko struka ni u pjesmama, pravo je čudo.

Poređenja nisu zahvalna, ali kad se prisjetim 1997, i njegovog “Flamig Pie” koji mu je resetovao karijeru, baš kao i iste godine Bob Dylanu “Time out of Mind”, na kojima su radili sa respektabilnim producentima (Jeff Lynn, odnosno Daniel Lanois), gdje se kod Dylana osjeća svo breme ovog svijeta, kod Macce, ni tada, pa ni sada, baš ni malo tog pomenutog bremena nema, koje bi mu dalo dobre recenzije kod raznih mudraca i mislilaca, ali ne, sve je tako lepršavo i lako. Naizgled.

Za kraj, dječak Paul, nam još više stegne ruku, tamnička ulica se sužava a on nas uvodi u roditeljski dom, sa dvije završne pjesme koje posvećuje ocu i majci, za dirljiv i cjelokupan zaključak.

Kakav album, kakava karijera, kakav život. Slušajte draga djeco, muzičari, i svi ostali, i kad završite ponovo pustite.

Sa više od 40 godina (matematika mi ne ide), slušanja, ljubavi i poštovanja, Tomislav Žegura.