Napisao: Tomislav Žegura

Fotografija: Alela Diane FB page

Ne dešava se toliko često da me nečiji stihovi bace toliko duboko, osim ako ne govorimo o Dylanu, Cohenu i nekolicini koje možemo nabrojati na prste. E pa u toj nekolicini je Alela Diane, u odnosu na pomenute kantautorka mlađe generacije, pola godine mlađa od moje supruge, i neko ko na nesvakidašnji način govori o porodici, vezama, rastancima, rađanju, životnim ciklusima, tako intuitivno i duboko.

Kad sam prvi pu čuo početne stihove njene pjesme “Age Old Blue”, skamenio sam se, jer nije svejedno kad čujete:

The sea beneath the cliff
Is the blue in my mother’s eyes
That came from blue in her mother’s eyes
Thrown on down the line

Ili kad u ultimativnoj pjesmi svih pjesama o rastancima, i o nastavku života nakon određenog kraja, kaže:

Leaving is the hardest part, that’s what we’ve always said
And once upon the other side it is best not too look back
That’s what we say
About farewell

Ovi stihovii su se toliko duboko prodrli u mene, da su postali dio moje psihe i čini mi se upisani u DNK. Takođe, i njeni brojni stihovi, tj pjesme o roditeljstvu, djeci, i spletu osjećaja koji nosi davanej i stvaranje života, do te mjere da sam se par puta zapitao može li se nakon takvih numera još nešto reći. Na sreću, autorka ne misli kao ja, već stvara i radi okružena ne samo porodicom, nego i muzičkom zajednicom kojoj pripada, tamo na obalama američkog svjerozapda. Male zajednice, mala mjesta, stvaralačka karijera koja ne juri brojke, preglede na mrežama i festivalske produkcije, o tome treba razmisliti. Drugačiji put, uvijek postoji.

Uz sve to, stigao je i novi album “Who’s Keeping Time?” tačno kad mu je vrijeme, na kom Alela Diane govori i dalje o svim navedenim temama, uz možda veću količinu unutrašnjeg zadovoljstva i ispunjenosti, jer navigavanje života uz voljenog partnera, dječiji smijeh i rast, refleksije prošlosti, kao i neke svakodnevne reference na male stvari koje čine život… prirodu, kafu, mačke, voće. Zvuk albuma je malo više bendovski nego što to ja možda volim, ali najvažniji instrument, od sve zvučne palete Alele Diane je njen glas. To je glas, koji je, bez obzira da li je više u pratnji gitare ili klavira, više ili manje frazira po “amerikanski”, vodeći je portal dimenzije unutrašnjih emocija i spoznaja.

Muzika poput ove nam govori da je saosjećanje definitivno “novi bunt”, stvaranje malih bliskih zajednica je promjena koju želimo vidjeti u ovom svijetu, koju živimo umjesto da o njoj samo pričamo, i može puno više reći i postići od nekog kvazi aktivizma.

Zato ćemo se bez velikih dramskih zaključaka prepustiti slušanju ovog novog albuma, koji će vremenom iskristalisati svoje mjesto u bogatoj diskografiji naše omiljene kantautorke i završiti ovu recenziju, njenim stihovima, završne numere “Endless Waltz” koja sve krugove života sažima kroz ljubav koja sve iznova stvara:

Sitting on the front porch
Another winter come and gone
Since I’ve been loving you
Went out to hear the music
And I realized I’ve been lost — for so long
Since I’ve been loving you

Oh, little sparrow on the wind
Of some distant, endless river
Oh, I’ll follow you down
I’ll follow you

I’ve been standing on a ladder
Cleaning cobwebs, painting boards
And, still I’m loving you
Shifting through the papers
Of the days that pass us by
And, still I’m loving you

Oh, little sparrow on the wind
Of some distant, endless river
Oh, I’ll follow you down
I’ll follow you

Moon rise, tide fall
Dog howls, crows caw
Kitchen dancing
While we have air

My grandparents are waltzing
Through the last light of their time
All those years of loving
And they’ll pass the torch at sunset
To their children on the shore
Their love, an endless river

The post Bruškin u Podne: Alela Diane kao “American treasure” first appeared on Radio Bruškin.

Napisao: Tomislav Žegura

Naslovna fotografija: Đorđe Bubnjević

Već me prvo preslušavanje albuma “Vučja Vremena” toliko dotaklo, da mi je odmah bilo jasno da se o ovakvom djelu ne smije ćutati, tj da moram napisati par riječi o mojim utiscima, da ih zabilježim, da ih ne zaboravim, jer ne smijemo dozvoliti da zaborav prekrije ono važno i ono lijepo. Da, ovo je najbolji do sad Milošev album, i da, to pomislim kad mu čujem svaki novi album za redom, a bilo ih je posljednjih godina, nije da nije. A zbog čega tako mislim. Ako sam ikada imao, ne kritiku, ali barem zadršku na ono što svira Miloš Zubac, nekada u okviru Prkosa Drmuskog, i kasnije, sve samo ne solo, onda je to po mom mišljenju bio nedovoljno usklađena muzika sa vokalnim melodijama, odnosno poezijom. Taj sklad je bivao sve bolji i usaglašeniji iz albuma u album, a na ovom novom izdanju je sve to sklopljeno bolje nego ikad, za sad. To nam samo govori da je Miloš Zubac tražio svoj muzički put i da ga je pleo i gradio, kao i da sve vrijeme prisustvujemo kreaciji autentične poetsko muzičke putanje.

I više nego ikad, na ovom albumu autor sagledava našu stvarnost, zemlju (zemlje) u kojima živimo, strahote koje nam se sa jedne strane dešavaju. Njegovi stihovi su prskosni, u isto vrijeme duboko duhovni, dok su trenuci u kojima recitovanje umjesto pjevanja dodatno naglašava….ono što morate sami istražiti slušajući ovaj album. Neću sve da odam. Ali hoću ja da naglasim da se Miloš suočava sa teškim temama na način na koji gotovo niko sa muzičlke scene neće, ne može ili ne umije do kraja. Mislim da ne postoji trenutno bolji i sveobuhvatniji opis života u vuč…khm khm, vremenima.

Nasuprot tami, tu je svjetlost koju Miloš Zubac pronalazi u porodici, koju plete kroz sve pore ovog albuma (kao i ranijih), u najavama pjesama, ponekim djelovima i jakim asocijacijama. Porodica i uski krug prijatelja i saradnika (kao svojevrsna umjetnička porodica) kod Miloša su konstanta, i dobro pročitajte sve podatke o nastanku, snimanju albuma i svima koji su učestvovali. Krugovi ljubavi koje gradimo između najužeg i ono malo šireg kruga voljenih je naša životna putanja i naš spas. Bolje će razmujeti svi koji imaju porodice, žao mi je, ali i svi koji svoje veze grade nitima srca.

Izgovorene najave svih numera vode nas i u prostore u kojima će ovaj album biti izvođen. To će biti prostori kulture, manji ili srednji, i time je vrlo jasno i naglašena putanja jedne muzičke karijere, odnosno stvaralačkog puta, koji se ne bavi brojkama, pregledima, strimovima, festivalima ili arenama. I o tome treba razmisliti. Drugačiji put, uvijek postoji.

Na kraju, sve ove riječi nisu dovoljne za nešto najdivnije što će vam slušajući ovaj album duboko prodrijeti u dušu i ostaviti vas još dugo u tom stanju i nakon što “kaseta” odsvira. To ne umijem najbolje da opišem, moraćete preslušavati, ali samo ću reći da me je duboko duboko dirnulo.

Miloše, snimio si izuzetan album, hvala ti na tome !

Puno sam se raspisao, ajmo ća slušat album, kod nas najavljeno svakog dana ove sedmice u podne, a evo ga i ovdje direktno:

 

The post Bruškin u Podne: Vremena vučja first appeared on Radio Bruškin.

Dok preslušavamo album “Assikel” čitajte sjajnu recenziju koju Ivan Laić piše za Ravno Do Dna, a iz recenzije izdvajamo:

Glazbene kritičare često se može ismijavati kad svaki naredni album nekog benda nazivaju “najboljim još od [ubaci ime njihovog najboljeg ili posljednjeg izvrsnog albuma]”, a onda svaki od tih albuma bude ili zaboravljen ili smatran daleko slabijim od prvog utiska koji je ostavio na recenzente. Riskirao bih da i sam upadnem u istu zamku kad bih “Assikel” prozvao najboljim albumom Tamikresta još od “Chatme”, tim više što sam prilično uvjeren da sam nešto slično napisao i za “Tamotaït”. Ali nekad treba i riskirati.

The post Bruškin u Podne: Assikel (Putovanje) first appeared on Radio Bruškin.

Nisamo sigurni da li su ovim breskvicama The Black Keys bacili rukavicu legendarnim The Allman Brothers-ima i čuvenom “Eat the peach”, ali je sasvim izvjesno da je pred nama nasatvak njihovog albuma “Delta Cream” iz 2021. koji je nosio istu koncepciju. Dok slušamo album vrijedi pročitati recenziju koju je za portal Ravno do Dna napisao Ivan Laić.

The post Bruškin u Podne: The Black Keys ‘Peaches!’ first appeared on Radio Bruškin.

Provjeravaćemo čitave sedmice u okviru bloka “Bruškin u Podne”.

Kralj Čačka je u najavi albuma poručio:

“Dugo smo radili, bez požurivanja, dozvolivši svakoj pesmi da dobije svoje pravo vreme.
Na albumu su se sada srele pesme koje već dugo delimo sa vama na koncertima, one koje do sada nisu imale priliku da budu snimljene, ali i potpuno nove priče koje tek želimo da vam ispričamo.
Album je u muzičkom smislu žanrovski šarolik i obuhvata širok raspon od bluza, džeza, preko kantrija, kabarea do rokenrola.
Pesme su takođe različite, od angažovanih preko intimnih i ispovednih, do pesama o ljubavi”,
Hvala celom timu saradnika na ogromnom trudu!

Ovaj album predstavlja zajednički rad, iza pesama stoji čitav jedan svet ljudi i velika hvala svima koji su učestvovali u njegovom stvaranju.

Muzika i stihovi: Nenad Marić – Kralj Čačka

Produkcija i aranžman: Marko Marić

Koprodukcija: Srđan Popov

Aranžman za brass sekciju: Ivan Ilić

Snimatelji: Uroš Milkić, Srđan Popov, Bogdan Braković, Danilo Radović, Darko Radović, Tijana Bekčić, Aleksa Telalović, Janko Maraš i Goran Crevar.

Izvršni producenti: Dragoslav Gane Pecikoza i Aleksandar Čamur

Dizajn: Dragomir Nikolić

Foto: Mikša Anđelić

Snimano u studijima: Downthere studio, Digimedia, Blue dog, Studio Odiseja, Studio Popov i Filimonović, Ex nihil.

Za izdavača: Croatia Records

The post Bruškin u Podne: Dobro jutro, ljudi ! first appeared on Radio Bruškin.

Uvijek u namjeri da sjedini kulture, kao i muzičke pravce, Angélique Kidjo na novom albumu ima veliki broj gostiju, i šeta se pouzdano kroz AfroBeat, Afro-pop, R&B i jazz kroz svoj veliki šator stilova i boja u kojem je ugostila imena kao što su Nile Rodgers, Quavo, Ayra Starr, PJ Morton, IZA, Dadju… Baš kao što bi ovaj album bio podjednako snažan i bez zvučnih gostujućih imena (kako zapadnih, tako i afričkih), baš poput Mavis Staples i njenih novijih albuma, ovi gosti, osim što mogu da Angélique Kidjo dovedu do nove publike (a i ona mnoge od njih, pa je usluga dvosmjerna), prvenstveno su tu da naglase bitnost poruke.

Posljednja pjesma na albumu “Malaika” posveta je autorkinoj majci koja joj je pokazala put učešća u zajednici i osnaživanju društva što je ova čuvena muzičarka radi tokom čitave karijere. Poslušajmo zajedno ovaj odličan album umjetnice za koju je direktor Newport Jazz Festivala Christian McBride opisao kao izvođačicu koja je u sebi spojila James Brown-a i prince-a, s tim što je vjerovatno zaboravio da istakne njenu feminističku ulogu !!!

The post Bruškin u Podne: HOPE !! first appeared on Radio Bruškin.