U svojoj recenziji za “Ravno Do Dna”, Ivan Laić ističe:

U pitanju je kolekcija od devet pjesama, ili točnije njih sedam ako instrumental “San Marcos” podijeljen u tri omeđujuća dvominutna komada strateški postavljena na početak, sredinu (“Theme”) i kraj (“El fin”) ploče, brojimo kao jednu kompoziciju. Riječ je o melodiji koja odiše ozračjem “južno od granice” i jasno asocira na sudbine meksičkih i inih imigranata koje aktualna vlast zaustavlja prekrajajući zakone i deportira u velikim brojevima.

U skladu s prevladavajućom temom, dio prihoda od prodaje ovoga vinila na čijoj naslovnici Margo pozira sa sačmaricom bit će namijenjen projektu za imigrante i izbjeglice, pa tako kupnjom podržavate i dobru glazbu i plemenit cilj, a pritom na neki način podižete i srednji prst klaunu koji je proslavu jubileja svoje zemlje odlučio pretvoriti u cirkus posvećen samome sebi. Win-win, reklo bi se.

Recenziju u cjelosti pročitajte na portalu Ravno Do Dna,  a mi nastavljamo uz malo intimniju, emotivniju priču. Domaća Kantautorka Ana Protpulipac sminila je live session “Samo Dišem”, uz svoj prateći bend sa kojim njen emocionalni rolerkoster zvuči lepršavo i jednostavno predivno.

Bend:
Gitara: Jakša Bekrić
Klavijatura: Stevan Milijanović
Bubanj: Filip Tančić
Prateći vokali: Dušanka Ðoković i Zoja Vasić
Vokal i bas gitara: Ana Protulipac

Snimatelj zvuka: Uroš Milkić, Out There Studio
Mix i mastering: Filip Tančić

The post Bruškin u Podne: Dani Nemira & Samo Dišem first appeared on Radio Bruškin.

Naglašavajući kontrast između bezbrižnih djetinjih vizija i tjeskobne jeze egzistencije Katanec u svojim stihovima postiže mnogo više od prosječnog emo “pjesnika” ogorčenog na život. Utisak koji ovaj album ostavlja mogao bi se dočarati vizijom u kojoj dijete grli plišanog medvjedića, ali osjeća da u tijelu igračke migolje crvi.

Ovako piše Ivan Laić u recenziji albuma “Ununani” za Ravno Do Dna, a recenziju u cjelosti pročitajte dok slušate album !!! Naravno, tu je i bancamp, odakle ga možete kupiti i tako podržati bend direktno:

 

Igor Božanić predstavlja „Sevdah Noir Session” – vreme je za magiju

Godinu dana od izlaska albuma „Žega“, banjalučki muzičar Igor Božanić predstavlja „Sevdah Noir Session“ snimljen sa Srđanom i Pavlom Popovim u klubu Karmakoma. Video u režiji Izvanrednog Boba pogledajte na YouTube-u.

Na “Sevdah Noir Session-u” nalaze se četiri pesme, tri sa „Žege“ – „Izdangubih ruže trgajući“, „Snijeg pade na behar, na voće“ i „Bosna“, kao i do sada neobjavljena „Lika“. Uz Igorov glas i prateći vokal Srđana Popova, Igor svira akustičnu gitaru, Srđan bas gitaru i sint, dok je Pavle svirao klavir i klarinet.

„Za session smo izabrali pjesme koje su na koncertima ostavljale najjači utisak na publiku. Ostali smo prilično vjerni originalnim aranžmanima koje su Srđan i Pavle radili za album, ali smo pjesmama dodali poneki predah i naglasili dijelove koje posebno volimo, što se sjajno uklopilo i u atmosferu prostora u kojem smo snimali. Nadamo se da će ovaj session svima koji nas još nisu slušali uživo probuditi želju da dođu na koncert, “ kaže Igor Božanić.

Video je režirao i montirao kultni beogradski medijski umetnik Izvanredni Bob. Njegov fokus je na kreiranju kolektivnog iskustva u okviru vizuelnog spektakla, a poslednjih godina stvara hibridne forme u kojima konvergiraju film, video art, dizajn svetla, nove tehnologije i post-disciplinarna post-produkcija.

The post Bruškin u Podne: “Ununani” & Sevdah Noir Session first appeared on Radio Bruškin.

Da, pomenuti festival “Desert Trip” održan je kao specijalno izdanje čuvenog Coachella festivala gdje je okupljenja generacija iz šezdesetih, pa su u blokovima od dva oktobarska vikenda ( 07.-09., i 14.-16.) nastupali Bob Dylan, The Rolling Stones, Roger Waters, The Who, Neil Young, i naravno Paul McCartney.

Recenzija albuma “The Boys Of Dungeon Lane” slijedi:

Dječaci iz Tamničke Ulice

Naziv može biti i dobra knjiga o odrastanju, a ovaj album to zaista i jeste. Da li Paul McCartney u svojoj 84. godini radi neko “veliko pospremanje” života i karijere, kako je neko pametno napisao za posljednja tri albuma Leonard Cohena ili ne, kad je neko u ovim godinama i u ovakvoj fazi karijere, vrlo je moguć takav ishod, iako mu ja želim sve najbolje u ostatku života!

No, kakva je ovo faza i koje su ovo godine života Paul McCartney-a. Pozne, svakako, reći će neka buduća biografija, ali i posljednjih 30 godina vrlo plodne i kreativne. Kad neko napiše da je njegov novi album “The Boys Of Dungeon Lane”, dvadeseti po redu, shvatim to skoro kao uvredu. Dvadesti solo pod njegovim imenom, ne računajući koncertne, ali ako rezimiramo kompletan život i karijeru, što je ovom albumu i kontekst i donekle cilj, moramo imati u vidu i 12 albuma Bitlsa, nekih 8 Wingsa, nekoliko albuma klasične muzike, nekoliko elektronske u raznim saradnjama, pa izvolite uraditi matematiku. Tu su i kalkulator i google. U pitanju je čitav život i opus koji ostaje kao jedan od nosećih stubova kulture 20 vijeka, što polako i uviđaju svi oni koji su McCartney-ju davali nižu umjetničku vrijednost jer je, zaboga samo pisao pjesme (songster, kako ga je nazvao Howe Gelb), a nije dizao revolucije, meditirao, čak je bio poznat i po nepopularnim izjavama i potezima koji krajem 60tih nisu bili baš cool. Oh, ostavimo ovo za sad po strani da bi sagledali čime se ovaj novi album zapravo bavi.

“The Boys Of Dungeon Lane” jeste zamišljen kao šetnja kroz rodnu ulicu rodnog Liverpoola, kao i šetnja kroz život protagioniste koji nam o svemu priča direktno, osjećajno i kako on to najbolje zna. A on to zaista dobro zna, jer muzički, ovo je šetnja kroz stilove, raspoloženja i različite vidove pjesama na kakve nas je Macca odavno navikao. Još od albuma “Revolver” (iz 1966, znači prije tačno 60 godina, ops, mogla i ovoj godišnjci neka posveta uskoro), Paul na svakom budućem albumu matične grupe može slobodno da uvrsti nekli solo EP. U slučaju pomenutog Revolvera, tu je šest njegovih, potpuno stilski različitih pjesama ( chamber pop, klasična balada, pop hit, vodviljska šetnjica, još jedna balada i rokačina, pa vi vidite šta se na koju pjesmu odnosi), što ga pozicionira kao autora, koji, iako još u okvirima benda, može sam da isporuči album, tj koncept albuma mu je jasan do kraja. Čini mi se da u okviru “White Albuma” i imamo njegov kompletan album čije pjesme još i više stilski variraju (ajmo sad kad smo krenuli, od Beach Boys sovjetske zezalice, akustično kantautorskih, klasičnih aranžmana, sladunjavog popa za domaćice po Lennonu, hard roka i one najčuvenije balade koja nije ni uvrštena na album, već izdata kao singl), hej, o kakvom se autoru radi.

I taj autor stvarao je čitavog života, naravno u različitim fazama, koje su, kako to ide, uvijek bile rangirane prema visokim dometima matičnog benda. U tim fazama i periodima, McCartney je isporučivao dobre, odlične i genijalne albume, ali i slabije, štancao je kad je proizvod trebao biti plasiran, ali od (po nekakvom mom viđenju) reseta karijere sa “Flaming Pie” iz 1997, znači skoro 30 godina već, on objavljuje uglavnom dobre i odlične albume, kojima ili naznači svoj autorski kvalitet, ili ga podeblja sa još ponekom lekcijom za buduće i sadašnje naraštaje. U takvoj klimi, nekakav smiraj karijere je sam po sebi dovoljan i dostojanstven, ali ne, “The Boys Of Dungeon Lane” je još bolji od pomenutog perioda, jedan i od najboljih u cjelokupnoj karijeri, svojevsrtan masterklas, na temu, kako neko reda ovakve veličine, koji ako želi objaviti novi album (jer šta još jedan album mijenja u ovolikoj diskografiji u kojoj je, navodno, sve rečeno), onda zada lekciju SVIMA! Tako se to radi, rekao bi Akcentije, da ga ne citiram dalje.

I ovaj album nas u svojoj dobroj tradiciji vodi kroz različite Macca stlove (rokerskije, popije, psihodelično kad zatreba, baladično dakako) u kojima su tekstovi (u drugom planu uvijek iz ugla javnosti) izuzetni, i u kojima priča tu svoju životnu priču vodeći nas kroz Tamničku ulicu, rodnog grada. Ali naglasak na dječacima tamničke ulice upravo asocira na odsrastanje u kom su dječaci pravili bendove, hm, jedan tako bend, pa nije čudo što se u jednoj od pjesama pridružio i dječak Ringo da zajedno odsviraju “Home to us”, jer poslijeratni Liverpool, takav kakav je bio, bio je njihov dom, kao i dom Merceybeat scene, koja je iznjedrila muziku, bendove, i onaj jedan sa beat u nazivu. Taj beat još uvijek precizno i nepogriješivo kuca u Paulovom, a i Ringovim srcu i ovo je najbliži reunion koji ćemo ikada dobiti.

A pored ove numere, u ostalima se prepliće cjeloživotna priča, o životu kao takvom, o mladosti u sivom lučkom gradu, o stoičkom držanju kroz sve faze koje život može da nam pruži. Naročito su upečatljive “Life Can Be Hard” i “Come Inside” i zapravo shvatam ono što o McCartney-ju znam čitavog života, ali se to sad još i više iskristalisalo. Otvoreno vas u svoj svijet, u svoju glavu poziva taj čovjek, koji  je od svoje, ajmo reći 23. godine izložen svijetlima reflektora i nezapamćenoj slavi, uz koju je išao i sav javni pritisak, odrastanje, brakovi, veze, djeca i njihovo odrastanje, smrti prijatelja i voljenih osoba, hapšenja radi trave, sve što se i svim drugim ljudima u životu dešava, ali javno i glasno, i pomenuh li ogrmono materijalno bogatstvo.. Da se razumijemo, ne branim ga, on je sam takav životni stil odabrao i snosi odgovornost, ali kroz sve to prolazi onako stojički, sa vječnim osmjehom zanesnog dječaka, čak i da je to samo persona za javnost, izuzetna je.

Ta se dječačka zaigranost ogleda i u muzici novog albuma. Paul McCartney se igra pjesmom, melodijom, stilom, stihom, kao što se oduvijek i igrao, ali ovog puta još nekako oslobođenije, nesputanije. Red je pomnuti i da uvijek ima odličan, podmlađen prateći bend što stvari poprvalja na koncertima, gdje postaje očigledno da godine uzimaju danak, naročito u glasu. Na studijskim izdanjima, on uglavnom svira sve instrumente, a producent je ovog puta Andrew Watt, koji je blago modernizovao zvuk (stavka koja mi se najmanje dopada lično, ali sve je to minorno u odnosu na čitavu sliku), jer Paul i kad je svevremen, uvijek voli i da je savremen. Kako se album otkrotrljava dolazimo i do numere “First Star of the Night” u kojoj, u skoro pa završnici albuma autor rezmira kako je uz sve nedaće, njegov mali svijet još uvijek dobar, sasvim dobar.

Pa zar to nije najbolja humanistička poruka u ovako zeznutim vremenima u kojima živimo. I veća revolucija i meditacija od onih njegovih prohujalih drugara iz tamničke ulice. Ali još jedan zaključak mi se upečatljivo nameće već u ovoj fazi preslušavanja albuma o kojem govorimo, a to je naprosto pitanje, kako Macca može da bude ovoliko lepršav i lak, i muzički, i porukama ( u kojima je uvijek progovarao o težim temama, i društvenim i ličnim), i aranžmanski. Autorski rukopis i stil mu jesu takvi, ali da se godinama ne nakupi neka težina, ni oko struka ni u pjesmama, pravo je čudo.

Poređenja nisu zahvalna, ali kad se prisjetim 1997, i njegovog “Flamig Pie” koji mu je resetovao karijeru, baš kao i iste godine Bob Dylanu “Time out of Mind”, na kojima su radili sa respektabilnim producentima (Jeff Lynn, odnosno Daniel Lanois), gdje se kod Dylana osjeća svo breme ovog svijeta, kod Macce, ni tada, pa ni sada, baš ni malo tog pomenutog bremena nema, koje bi mu dalo dobre recenzije kod raznih mudraca i mislilaca, ali ne, sve je tako lepršavo i lako. Naizgled.

Za kraj, dječak Paul, nam još više stegne ruku, tamnička ulica se sužava a on nas uvodi u roditeljski dom, sa dvije završne pjesme koje posvećuje ocu i majci, za dirljiv i cjelokupan zaključak.

Kakav album, kakava karijera, kakav život. Slušajte draga djeco, muzičari, i svi ostali, i kad završite ponovo pustite.

Sa više od 40 godina (matematika mi ne ide), slušanja, ljubavi i poštovanja, Tomislav Žegura.

The post Paul McCartney u podne i u ponoć !!! first appeared on Radio Bruškin.

Pa, krenimo redom:

Ivan Škrabe i Mehmed Begić objavili album koji je prava kantautorska avantura

Kad su prije nekoliko mjeseci najavili zajednički album „Tajni akord“ bilo je jasno da će dvojica umjetnika istančanog ukusa stvoriti nešto čarobno. Kantautor Ivan Škrabe, koji svoj glazbeni trag ostavlja na relaciji rodno mjesto Jastrebarsko – Firenca – otok Iž – Zagreb, ostvario je suradnju s još jednom umjetničkom dušom koja ostavlja otiske svojih cipela po svijetu, BiH pjesnikom Mehmedom Begićem. Njihovo zajedničko glazbeno putovanje nazvano „Tajni akord“ započinje svitanjem koje prizivaju gitare, četkice bubnjeva i pisaći stroj. Kroz devet pjesama ove kantautorske avanture prolazi plejada likova – od usputnih trubadura, preko kockara i lutalica, sinova Cohena i Dylana, do nedostižne meksičke fatalne Tristesse koja se iz Kerouacovog romana preselila u ove pjesme, povukavši sa sobom i urlik bitništva. Album, pak, zatvara pjesma koja svojim trubama flerta s poetikom kasnonoćnog radija, zamišljena da tamo nađe odobravanje velikana džezerske južne obale i nakon mraka najavi još jedno praskozorje.

Album je objavljen za nezavisnu izdavačku kuću interstellaR., a uz njega je stigao i videospot za novi singl „Budni i ludi“ koji je radila Dragana Nikolić i u kojem je ugostila vizualnu i multimedijalnu umjetnicu Mariju Šujicu.

„Pjesma ‘Budni i ludi’ svojim magnetizmom navodi radio valove da je vole. Ne mogu joj odoljeti ni nepostojeće top liste. Ona je djelomično cesta na kojoj te vozi Del Shannon. Lako se transformira i u stazu niz koju se do refrena spušta Bob Dylan. Duh Novosadskog Trubadura čuva strofe ove pjesme. Konstantno budan i lud, Jim Morrison je pjevuši i pleše. Ako na trenutak sklopiš oči, možeš čuti kako odjekuje na periferiji ‘Tajnog akorda’“, savršenu sliku pjesme predočava nam Mehmed Begić.

Autor stihova čitane poezije (spoken word) je Mehmed Begić.Za pjesme „Gledanje kroz papir“, „Budni i ludi“ i „Sedam“ tekst je napisao Mehmed Begić, a autor svih ostalih tekstova pjesama i glazbe je Ivan Škrabe. Album je snimao, miksao, producirao i masterirao Dejan Lapanja (Resnevem studio u Sloveniji), trube Luke Mrše i električna gitara Ivana Glasnovića snimljeni su u studiju Berka Muratovića u Zagrebu, a električna gitara Ivana Glasnovića u studiju Berka Muratovića.

Mix, master, produkcija, snimanje: Dejan Lapanja, Ljubljana

Uskoro nas očekuje i crowdfunding kampanja za proizvodnju vinila, a do tada album u izdanju kuće interstellaR. poslušajte na svim streaming servisima.

Na albumu su sudjelovali:

• Ivan Škrabe – vokal, akustična i električna gitara
• Dejan Lapanja – električna gitara,akuştična, doboš
• Ivan Glasnović – električna gitara
• Luka Mrša – trube
• Katarina Juvančič – vokal
• Mehmed Begić – pisaća mašina

VUK – Rod

Domagoj Vuković Vuk objavio je svoj debitantski album “Rod”, prvo izdanje koje je Geenger Records objavio u suradnji s Izvorištima.

Vuk je posljednjih godina postao jedno od najzanimljivijih imena domaće etno i world music scene zahvaljujući jedinstvenom spoju grlenog pjevanja, tradicijskih instrumenata i autorskog pristupa inspiriranog slavenskom baštinom. Njegov rad privukao je pažnju i izvan Hrvatske pa je tijekom prošle godine nastupio na Budapest Ritmo showcase festivalu, jednom od najvažnijih europskih događanja posvećenih world music glazbi.

Na albumu “Rod” Vuk istražuje teme ukorijenjene u staroslavenskoj mitologiji i narodnim predajama. Naslovna skladba inspirirana je Rodom, iskonskim principom stvaranja iz slavenske tradicije, dok se kroz ostatak albuma pojavljuju motivi Peruna, Velesa, Mokoši i Suđenica. No, “Rod” nije tek glazbena interpretacija drevnih priča. Riječ je o albumu koji kroz zvuk, glas i atmosferu pokušava uspostaviti vezu između suvremenog slušatelja i nasljeđa koje i danas živi u kolektivnom sjećanju, običajima i simbolima.

Važan dio Vukovog glazbenog izraza predstavlja grleno pjevanje, drevna vokalna tehnika prisutna u različitim kulturama svijeta, koju na albumu spaja s bogatim zvukom tradicijskih instrumenata. Sve instrumente na albumu odsvirao je sam, uključujući 7-žičanu klasičnu gitaru, akustičnu gitaru, farkaš tamburu, lijericu, samicu i framedrum.

Povodom objave albuma Vuk ističe: “Objava albuma za mene je važan trenutak. Pjesme na njemu nastajale su kroz duže razdoblje, inspirirane pričama, vjerovanjima i simbolima koji su duboko ukorijenjeni u našoj tradiciji. Kroz grleno pjevanje i zvuk tradicijskih instrumenata pokušao sam stvoriti prostor u kojem se ti stari motivi mogu doživjeti na nov način. Sada je vrijeme da album pronađe svoj put do slušatelja i zaživi vlastitim životom.”

Album je producirao Antonio Kasipović, dok je naslovnicu izradila Ana Salopek.

The post Bruškin u Podne: Tajni Akord/ Rod first appeared on Radio Bruškin.

Napisao: Tomislav Žegura

Fotografija: Alela Diane FB page

Ne dešava se toliko često da me nečiji stihovi bace toliko duboko, osim ako ne govorimo o Dylanu, Cohenu i nekolicini koje možemo nabrojati na prste. E pa u toj nekolicini je Alela Diane, u odnosu na pomenute kantautorka mlađe generacije, pola godine mlađa od moje supruge, i neko ko na nesvakidašnji način govori o porodici, vezama, rastancima, rađanju, životnim ciklusima, tako intuitivno i duboko.

Kad sam prvi pu čuo početne stihove njene pjesme “Age Old Blue”, skamenio sam se, jer nije svejedno kad čujete:

The sea beneath the cliff
Is the blue in my mother’s eyes
That came from blue in her mother’s eyes
Thrown on down the line

Ili kad u ultimativnoj pjesmi svih pjesama o rastancima, i o nastavku života nakon određenog kraja, kaže:

Leaving is the hardest part, that’s what we’ve always said
And once upon the other side it is best not too look back
That’s what we say
About farewell

Ovi stihovii su se toliko duboko prodrli u mene, da su postali dio moje psihe i čini mi se upisani u DNK. Takođe, i njeni brojni stihovi, tj pjesme o roditeljstvu, djeci, i spletu osjećaja koji nosi davanej i stvaranje života, do te mjere da sam se par puta zapitao može li se nakon takvih numera još nešto reći. Na sreću, autorka ne misli kao ja, već stvara i radi okružena ne samo porodicom, nego i muzičkom zajednicom kojoj pripada, tamo na obalama američkog svjerozapda. Male zajednice, mala mjesta, stvaralačka karijera koja ne juri brojke, preglede na mrežama i festivalske produkcije, o tome treba razmisliti. Drugačiji put, uvijek postoji.

Uz sve to, stigao je i novi album “Who’s Keeping Time?” tačno kad mu je vrijeme, na kom Alela Diane govori i dalje o svim navedenim temama, uz možda veću količinu unutrašnjeg zadovoljstva i ispunjenosti, jer navigavanje života uz voljenog partnera, dječiji smijeh i rast, refleksije prošlosti, kao i neke svakodnevne reference na male stvari koje čine život… prirodu, kafu, mačke, voće. Zvuk albuma je malo više bendovski nego što to ja možda volim, ali najvažniji instrument, od sve zvučne palete Alele Diane je njen glas. To je glas, koji je, bez obzira da li je više u pratnji gitare ili klavira, više ili manje frazira po “amerikanski”, vodeći je portal dimenzije unutrašnjih emocija i spoznaja.

Muzika poput ove nam govori da je saosjećanje definitivno “novi bunt”, stvaranje malih bliskih zajednica je promjena koju želimo vidjeti u ovom svijetu, koju živimo umjesto da o njoj samo pričamo, i može puno više reći i postići od nekog kvazi aktivizma.

Zato ćemo se bez velikih dramskih zaključaka prepustiti slušanju ovog novog albuma, koji će vremenom iskristalisati svoje mjesto u bogatoj diskografiji naše omiljene kantautorke i završiti ovu recenziju, njenim stihovima, završne numere “Endless Waltz” koja sve krugove života sažima kroz ljubav koja sve iznova stvara:

Sitting on the front porch
Another winter come and gone
Since I’ve been loving you
Went out to hear the music
And I realized I’ve been lost — for so long
Since I’ve been loving you

Oh, little sparrow on the wind
Of some distant, endless river
Oh, I’ll follow you down
I’ll follow you

I’ve been standing on a ladder
Cleaning cobwebs, painting boards
And, still I’m loving you
Shifting through the papers
Of the days that pass us by
And, still I’m loving you

Oh, little sparrow on the wind
Of some distant, endless river
Oh, I’ll follow you down
I’ll follow you

Moon rise, tide fall
Dog howls, crows caw
Kitchen dancing
While we have air

My grandparents are waltzing
Through the last light of their time
All those years of loving
And they’ll pass the torch at sunset
To their children on the shore
Their love, an endless river

The post Bruškin u Podne: Alela Diane kao “American treasure” first appeared on Radio Bruškin.

Napisao: Tomislav Žegura

Naslovna fotografija: Đorđe Bubnjević

Već me prvo preslušavanje albuma “Vučja Vremena” toliko dotaklo, da mi je odmah bilo jasno da se o ovakvom djelu ne smije ćutati, tj da moram napisati par riječi o mojim utiscima, da ih zabilježim, da ih ne zaboravim, jer ne smijemo dozvoliti da zaborav prekrije ono važno i ono lijepo. Da, ovo je najbolji do sad Milošev album, i da, to pomislim kad mu čujem svaki novi album za redom, a bilo ih je posljednjih godina, nije da nije. A zbog čega tako mislim. Ako sam ikada imao, ne kritiku, ali barem zadršku na ono što svira Miloš Zubac, nekada u okviru Prkosa Drmuskog, i kasnije, sve samo ne solo, onda je to po mom mišljenju bio nedovoljno usklađena muzika sa vokalnim melodijama, odnosno poezijom. Taj sklad je bivao sve bolji i usaglašeniji iz albuma u album, a na ovom novom izdanju je sve to sklopljeno bolje nego ikad, za sad. To nam samo govori da je Miloš Zubac tražio svoj muzički put i da ga je pleo i gradio, kao i da sve vrijeme prisustvujemo kreaciji autentične poetsko muzičke putanje.

I više nego ikad, na ovom albumu autor sagledava našu stvarnost, zemlju (zemlje) u kojima živimo, strahote koje nam se sa jedne strane dešavaju. Njegovi stihovi su prskosni, u isto vrijeme duboko duhovni, dok su trenuci u kojima recitovanje umjesto pjevanja dodatno naglašava….ono što morate sami istražiti slušajući ovaj album. Neću sve da odam. Ali hoću ja da naglasim da se Miloš suočava sa teškim temama na način na koji gotovo niko sa muzičlke scene neće, ne može ili ne umije do kraja. Mislim da ne postoji trenutno bolji i sveobuhvatniji opis života u vuč…khm khm, vremenima.

Nasuprot tami, tu je svjetlost koju Miloš Zubac pronalazi u porodici, koju plete kroz sve pore ovog albuma (kao i ranijih), u najavama pjesama, ponekim djelovima i jakim asocijacijama. Porodica i uski krug prijatelja i saradnika (kao svojevrsna umjetnička porodica) kod Miloša su konstanta, i dobro pročitajte sve podatke o nastanku, snimanju albuma i svima koji su učestvovali. Krugovi ljubavi koje gradimo između najužeg i ono malo šireg kruga voljenih je naša životna putanja i naš spas. Bolje će razmujeti svi koji imaju porodice, žao mi je, ali i svi koji svoje veze grade nitima srca.

Izgovorene najave svih numera vode nas i u prostore u kojima će ovaj album biti izvođen. To će biti prostori kulture, manji ili srednji, i time je vrlo jasno i naglašena putanja jedne muzičke karijere, odnosno stvaralačkog puta, koji se ne bavi brojkama, pregledima, strimovima, festivalima ili arenama. I o tome treba razmisliti. Drugačiji put, uvijek postoji.

Na kraju, sve ove riječi nisu dovoljne za nešto najdivnije što će vam slušajući ovaj album duboko prodrijeti u dušu i ostaviti vas još dugo u tom stanju i nakon što “kaseta” odsvira. To ne umijem najbolje da opišem, moraćete preslušavati, ali samo ću reći da me je duboko duboko dirnulo.

Miloše, snimio si izuzetan album, hvala ti na tome !

Puno sam se raspisao, ajmo ća slušat album, kod nas najavljeno svakog dana ove sedmice u podne, a evo ga i ovdje direktno:

 

The post Bruškin u Podne: Vremena vučja first appeared on Radio Bruškin.

Dok preslušavamo album “Assikel” čitajte sjajnu recenziju koju Ivan Laić piše za Ravno Do Dna, a iz recenzije izdvajamo:

Glazbene kritičare često se može ismijavati kad svaki naredni album nekog benda nazivaju “najboljim još od [ubaci ime njihovog najboljeg ili posljednjeg izvrsnog albuma]”, a onda svaki od tih albuma bude ili zaboravljen ili smatran daleko slabijim od prvog utiska koji je ostavio na recenzente. Riskirao bih da i sam upadnem u istu zamku kad bih “Assikel” prozvao najboljim albumom Tamikresta još od “Chatme”, tim više što sam prilično uvjeren da sam nešto slično napisao i za “Tamotaït”. Ali nekad treba i riskirati.

The post Bruškin u Podne: Assikel (Putovanje) first appeared on Radio Bruškin.

Nisamo sigurni da li su ovim breskvicama The Black Keys bacili rukavicu legendarnim The Allman Brothers-ima i čuvenom “Eat the peach”, ali je sasvim izvjesno da je pred nama nasatvak njihovog albuma “Delta Cream” iz 2021. koji je nosio istu koncepciju. Dok slušamo album vrijedi pročitati recenziju koju je za portal Ravno do Dna napisao Ivan Laić.

The post Bruškin u Podne: The Black Keys ‘Peaches!’ first appeared on Radio Bruškin.

Provjeravaćemo čitave sedmice u okviru bloka “Bruškin u Podne”.

Kralj Čačka je u najavi albuma poručio:

“Dugo smo radili, bez požurivanja, dozvolivši svakoj pesmi da dobije svoje pravo vreme.
Na albumu su se sada srele pesme koje već dugo delimo sa vama na koncertima, one koje do sada nisu imale priliku da budu snimljene, ali i potpuno nove priče koje tek želimo da vam ispričamo.
Album je u muzičkom smislu žanrovski šarolik i obuhvata širok raspon od bluza, džeza, preko kantrija, kabarea do rokenrola.
Pesme su takođe različite, od angažovanih preko intimnih i ispovednih, do pesama o ljubavi”,
Hvala celom timu saradnika na ogromnom trudu!

Ovaj album predstavlja zajednički rad, iza pesama stoji čitav jedan svet ljudi i velika hvala svima koji su učestvovali u njegovom stvaranju.

Muzika i stihovi: Nenad Marić – Kralj Čačka

Produkcija i aranžman: Marko Marić

Koprodukcija: Srđan Popov

Aranžman za brass sekciju: Ivan Ilić

Snimatelji: Uroš Milkić, Srđan Popov, Bogdan Braković, Danilo Radović, Darko Radović, Tijana Bekčić, Aleksa Telalović, Janko Maraš i Goran Crevar.

Izvršni producenti: Dragoslav Gane Pecikoza i Aleksandar Čamur

Dizajn: Dragomir Nikolić

Foto: Mikša Anđelić

Snimano u studijima: Downthere studio, Digimedia, Blue dog, Studio Odiseja, Studio Popov i Filimonović, Ex nihil.

Za izdavača: Croatia Records

The post Bruškin u Podne: Dobro jutro, ljudi ! first appeared on Radio Bruškin.

Uvijek u namjeri da sjedini kulture, kao i muzičke pravce, Angélique Kidjo na novom albumu ima veliki broj gostiju, i šeta se pouzdano kroz AfroBeat, Afro-pop, R&B i jazz kroz svoj veliki šator stilova i boja u kojem je ugostila imena kao što su Nile Rodgers, Quavo, Ayra Starr, PJ Morton, IZA, Dadju… Baš kao što bi ovaj album bio podjednako snažan i bez zvučnih gostujućih imena (kako zapadnih, tako i afričkih), baš poput Mavis Staples i njenih novijih albuma, ovi gosti, osim što mogu da Angélique Kidjo dovedu do nove publike (a i ona mnoge od njih, pa je usluga dvosmjerna), prvenstveno su tu da naglase bitnost poruke.

Posljednja pjesma na albumu “Malaika” posveta je autorkinoj majci koja joj je pokazala put učešća u zajednici i osnaživanju društva što je ova čuvena muzičarka radi tokom čitave karijere. Poslušajmo zajedno ovaj odličan album umjetnice za koju je direktor Newport Jazz Festivala Christian McBride opisao kao izvođačicu koja je u sebi spojila James Brown-a i prince-a, s tim što je vjerovatno zaboravio da istakne njenu feminističku ulogu !!!

The post Bruškin u Podne: HOPE !! first appeared on Radio Bruškin.