It was 50 years ago today, a Sgt. Pepper još uvijek odjekuje //Godišnjica najvažnijeg albuma 20. vijeka

Danas se obilježava pola vijeka od kad je izašao jedan od najvećih albuma rock’n’roll-a: “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, koji je izvšio preokret i zauvijek izmijenio lice savremene muzike, a i svojih stvaralca The Beatles. Da li je ovo bio najveći album svih vremena, pokušajmo sagledati preslušavajući novo remixovano izdanje objavljeno u čast obilježavanja velikog rođendana! 

Piše: Tomislav Žegura

Remix izdanje koje obilježava ovaj važan jubilej predstavlja prokukcijsku restauraciju koju je obezbjedio Giles Martin, sin originalnog veličanstvenog producenta George Martina, i sam muzički producent koji je svoj posao naučio diretkno od oca, i u ovom slučaju se ne radi o nepotizmu, već o najvećoj školi pordukcije muzike 20. vijeka, iz prve ruke. Novi remix je direktan, unosi svježinu i nimalo ne mijenja ugođaj nečeg čemu dorada nikad neće ni trebati. Baš onako kako treba.

It was 50 years ago today, when Sgt. Pepper graced the day…..i do danas ostao jednako snažan bez potrebe da se pravi važan, ali bitnost ovog albuma se ne može poreći ni umanjiti, iako su Beatlesi imali i više hitova sa nekim drugim izdanjima. Moguće su polemike koje se ovih 50 godina vode oko raznih detalja vezanih za ovaj album, neke realne, neke iskarikirane, a neke iz domena teroija zavjera i raznoraznih gluposti. No, nas danas zanimaju neke činjenice zbog kojih ovaj album predstavlja i najveći bastion, ali i prekretnicu nakon koje više ništa nije bilo isto. U domenu kreativnosti samih Beatlesa, i njihovog rada sa George Martinom, te 1967 su dosegli tačku u kojoj do tada nijedan bend njihove generacije nije bio, a mnogi nisu ni kasnije.

Sa 7 do tada objavljenih albuma, bend je prešao put od početnog mercybeat i skiffle stila, do albuma “Revolver” iz 1966, u kome su već samima sebi predstavljali alternativnu realnost, sa psihodeličnim aražmanima, gudačima, naopačke snimljenim gitarama. Mnogi bendovi u svojim karijerama neće doći ni do te tačke, ali, slobodna misao šezdesetih, i naravno, već tada ostvarena finansijska udobnost, pružali su Beatlesima šansu da se razviju po isključivo sopstvenim mjerilima. Takav će se razvoj ovdje i dogoditi, a album “Sgt. Pepper…” će još dublje i dalje istražiti sfere koje su ih zanimale.

U duhu dekade u kojoj su četvorica momaka iz Liverpoola sivu englesku stvarnost obojali najiskričavijim bojama, novi album kreiran je da prevaziđe sve prethodne i oslobodi i ono malo kočnica, ako ih je uopšte i ostalo. Jedna od osnovnih ideja bila je kreirati bend koji je “alter” njima samima, ta družina slomljenih srca narednika Pepera, koja svoju publiku toliko voli da bi je odveli kućama. Ovakva izjava u naslovnoj numeri izrečena nakon zvaničnog povlačenja sa svijetskih turneja je ironija i zezanje u najoštrijem engleskom humoru, posluženom uz popodnevni čaj. Uz čaj će se momci poslužiti i svakakvim kolačićima, u toj fazi nepohodnim da bi se ostvarile najšire spoznaje i svijet okrenuo naglavačke. No, Sgt. Pepper je i suptilan album, bez potrebe da ide u ekstremno samo sebe radi. U ovom slučaju neće nasnimavati gitare unatrag, ali hoće mnogo toga više.

Sa muzičke strane gledano, bend narednika Pepera će vas zabavljati i prošetati šarenilom stilova i bogatstvom zvuka. Pop pjesme su izvrsne, prije svega one ostavljene za singlove, koje neće ni ući u album (Penny Lane i Strawberry Fields Forever) u kojima su se Lennon i McCartney dobacivali majstorijama, kako i dolikuje bendu u svom stvaralačkom zenitu. Obje numere su refleksija uspomena omiljenih mjesta rodnog grada dvojice autora, i pravi su izbor za uvodni singl koji najavljuje album. Ali, tada su singl ploče bile zasebna izdanja koja nisu korištena da najave pjesme koje će se ponoviti na albumu, tako nešto je smatrano nepoštenim. Divne li su bile godine na 6.

Album “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” počinje prilično naoštrenom i rokerski odsviranom naslovnom numerom, koja je neka vrsta objave ceremonije, a tih godina Jimi Hendrix će je često izvoditi na koncertima. Veliki hitovi bili su i “With a Little Help From My Friends”, pisana za Ringa, i prva koju će bubnjar pjevati bez potrebe za izigravanjem dežurnog cirkusanta. Kao takva, ova pjesma je još jedna od ozbiljnih pop dragulja, koju sam uvijek više volio u ovoj verziji, u odnosu na upregnutu “glaspapir” verziju koju će pjevati godinama kasnije Joe Cocker, za koju mu je gitare snimio tada mladi Jimmy Page. Lennonova “Lucy In The Sky With Diamonds” postaće himna psihodelične generacije, a neka djeca godinama kasnije će skakati na ovu stvar i pjevati je iz sveg mozga, naravno, bez pojma o tome kako je to stari dobri John vidio neba od marmelade i cvijeće od celofana.

No, britanska psihodelija se tih šezdesetih razlikovala od američke. Dok su sa druge strane okeana, ponajviše u sunčanoj Californiji, hipiji gutali kiseline da bi širili svijest, sa ciljem da transcendiraju američku ratom ponosnu naciju, ukažu na suludost rata u Vijetnamu, korporativnog društva i ludačkih vođa, mladi britanci nisu imali tih problema. Širenje svijesti u britanskoj rastućoj ekonomiji šezdesetih imalo je smisla samo po sebi, a naročito u prevazilaženju krutih obrazovno-društvenih obrazaca, koji su se još uvijek djelili na edvardijanske ili viktorijanske. Beatlesi su svojim radom, barem na trenutak,  odagnali kruti engleski stojicizam i unijeli lepršavost i boje tamo gdje je bilo viševjekovno sivilo.

Upravo zbog toga, ostatak albuma “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” nakon treće numere nema više potrebe da se razbacuje hitovima nego da zaroni u dubine svojih paralelnih stvarnosti, kako je alter bend i najavio. “Fixing a Hole” i naročito “She’s Leavnig Home” jedni su od vrhunaca McCartney-jeve pjesmarice, dok druga i važnija nastavlja introspekciju kamernog popa “Ellanor Rigby” sa naglaskom na višeglasje direktno inspirisano The Beach Boys-ima i njihovm albumom “Pet Sounds”, koje je Paul smatrao za jedinu pravu konkurenciju Batlesima. Nasuprot njegovih, i Lennon je u cirkusu sa “Being for the Benefit of Mr. Kite!”, a Harrison u Indiji u “Within You Without You”. Iako je ovaj album vrhunac autorskog nadmudrivanja Johna i Paula, George Harrison će tek na sljedećih par izdanja iznjedriti njegove najbolje pjesme (često bolje od vodećeg dvojca), dok je te 1967 još uvijek hvatao zalet, mada na pravom putu. Ovom pjesmom je konačno donio zvuk tradicionalne Indije u rock muziku, obezbjedivši mjesto na sceni i svom kasnijem velikom muzičkom saradniku Ravi Shankaru. “Within You Without You” će obrađivati Sonic Youth, Rainer Ptacek, Oasis, Patti Smith, Cheap Trick, The Flaming Lips…..

Nakon još nekolicine zanimljivih numera, album završava veličanstvenom “A Day in the Life”, koja je zatvara album kao kruna ovog soničnog putešestvija. Orkestrirana epopeja John Lennona, o ratu i sasvim običnom engleskom danu, dobiće McCartney-ev prelaz kao možda i najveću majstoriju njihovog zajedničkog rada. Sama pjesma je alternatvina stvarnost u malom, i može da uradi svakake promjene u vašem mozgu, da odmah upozorim.

Ono što ne bih ovom prilikom detaljno pominjao, jer se može lako istražiti, jeste čitav arsenal instrumentarija, korišten tokom snimanja, koji uveliko izlazi iz okvira par gitara, bunjeva i klavira, a svi i znamo o čemu se radi, i kako je to George Martin majstorski ukomponovao. Bogatsvo omota albuma i po prvi put odrštampani tekstovi, priča su za sebe koju ćemo morati ostaviti za posebnu analizu.

Zbog svega toga, a ponajviše zbog nevjerovatnog umjetničkog rezultata albuma “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”, možemo tvrditi da je ovo najvažniji rock’n’roll album svih vremena, iako ne nužno i najbolji. Njegova vrijednost i svježina, a i politička pozadina, jednako su aktuelni danas, tačno 50 godina nakon. Englezi to dobro znaju, zato ga i čuvaju i na ovaj način restauriraju kao svoje nacionalno blago, što on u suštini i jeste. Kulturno naslijeđe 20. vijeka i svih nas.