Rušenje zidova i ormara

Ovo nije samo festival lezbejske umetnosti, nego žena koje vole žene. Neke od njih ne nose samo svoj lezbejski identitet, neke su biseksualne, neke su trans… One su izašle iz ormara, pa je ovo bila idealna prilika da i njihovi radovi izađu iz ormara, kaže Aleksandra Gavrilović o prvom WLW Art Festivalu održanom u sklopu beogradskog EuroPridea.

Dio programa ovogodišnjeg EuroPridea održanog u Beogradu bio je i prvi WLW Art Festival (Women Loving Women). U tri dana festivala, od 14. do 16. septembra, mogli su se vidjeti različiti umjetnički radovi žena koje vole žene – slike, stripovi, dokumentarni film, fotografije, bilo je priče o povijesti i budućnosti lezbejskog pokreta u Srbiji, regiji i Evropi.

Na prvu, reklo bi se festival kao festival, samo jedan u nizu programa tokom EuroPridea, a sličnog programa bilo je i prošlih godina, kad prajd u Beogradu nije imao onaj atribut “euro”. Međutim, ovo je prvi festival koji predstavlja umjetnost žena drugačije seksualne orijentacije. Jedan od inicijatora i organizatora festivala je organizacija za lezbejska ljudska prava Labris, a pomoć su imali u udruženju Dugina iskra sa kojima su osmislili program. Kao jedan od motiva za organizaciju ovog festivala Aleksandra Gavrilović, programska koordinatorica Labrisa, navodi činjenicu da i u samoj organizaciji prajda ima više muškaraca nego žena, kao i da izbor umjetničkog programa više zadovoljava apetite muškaraca nego žena.

– Odavno nam je bila ideja da organizujemo festival, a činjenica da je Beograd domaćin EuroPridea bio je idealan trenutak da motivišemo i one koji bi finansijki pomogli. Festival prikazuje radove umetnica i žena koje imaju manje prilika da izlože svoje radove. One su izašle iz ormara, pa je ovo bila idealna prilika da i njihovi radovi izađu iz ormara – priča Gavrilović.

Pored predstavljanja umjetnosti žena koje vole žene i njihovih života, kako kroz crteže, fotografije, strip i murale, ideja je pokazati koliko je umjetnost “moćno sredstvo da se razbiju predrasude i stereotipi”.

– Umetnost je nešto što dopire do širih masa, lakše otvara srce, oči i dušu, i uspeva na suptilnije načine da menja ljude i prikazuje živote koji često zamišljamo iskrivljeno, kao da su to neki marsovci, a zapravo su to ljudi koji žive pored nas, koji žive živote slične našim životima – objašnjava naša sagovornica zašto su se odlučile za umjetnički festival.

A predrasudama i stereotipima su skloni i unutar LGBTQ zajednice, jer često se zaboravlja kako je biti u manjini onog momenta kad se postane dijelom neke većine. A tu su žene posebno zapostavljene. Takvo društvo je definirano kao heteropatrijarhalno.

– Nije samo lezbejska scena često nevidljiva. Živimo u društvo koje je pre svega muško, pa dominiraju muške teme, ali je više trn u oku biti gej nego lezbejka, što je kompleksno. Tu postoje predrasude prema biseksualnim ljudima i prema trans osobama. To je tako i unutar LGBTQ zajednice, pa na razumevanju radimo i unutar zajednice. I zato ovo čak nije samo festival lezbejske umetnosti, nego žena koje vole žene. Neke od njih ne nose samo svoj lezbejski identitet, neke su biseksualne, neke su trans… Treba da ostavimo prostor za širinu i međusobno razumevanje – napominje Aleksandra Gavrilović.

Jedna od umjetnica koja je izložila svoje radove je Helena Janečić, autorka stripa iz Osijeka sa zagrebačkom adresom. Ona je slovila za možda najpoznatiju autorku na festivalu

– Ovaj festival je definitivno vrh za mene. Mogu predstaviti svoj rad queer tematike, a i festival je queer. To je najbolja moguća stvar – ističe ona.

Unutar samog Prostora, kako se zove mjesto gdje je festival održan, atmosfera nije ni blizu onoj kakva se danima spremala na ulicama.

– U tom kao mini-univerzumu možemo se držati za ruke, ljubiti. Kad sam dolazila prvi dan, došla sam taksijem i vozač mi je rekao da smo stigli i pokazao policiju, što me malo šokiralo. Vidjela sam kako vanjski svijet reagira na ovaj event. Čudna je bila i moja reakcija jer sam se pitala gdje ja to dolazim kad policija mora čuvati posjetioce. Pitam se zašto treba zaštita. Imali smo izložbu umjetničkih radova i neke diskusije. I za to je potrebna policijska zaštita! Voljela bih da dešavanja budu bez toga. U Zagrebu ima sve manje policije, a događaji su kao parti i sve su manje politički event – ističe Helena Janečić.

Ona se savršeno uklapa u motive organizatorki festivala jer njene slike na zidu nisu fantazija muškarca. Kako sama kaže, kad se crtaju lezbejke, a posebno u erotskom zanosu, najčešće je autor muškarac i crta se za muškarce.

– U jednom trenutku karijere htjela sam se posvetiti erotskim crtežima, posebno da ispravim tu nepravdu gdje muški autori crtaju lezbejsku erotiku. Radi se o vizualnom načinu prikazivanja te lezbejske erotike sa kojim nisam bila zadovoljna. Htjela sam uvesti likove koji izgledaju više queer, više su androgine, koje imaju kratku kosu ili malo više queer tijelo, da nisu tipično ženstvene, da nisu kao dvije jednake žene sa velikim grudima, dugom kosom… Htjela sam prikazati da lezbejski seks može biti i žestok i strastven, sve onako kako nije prikazivan do sada, jer je prikazivan kao senzualan – navodi ona.

I sama je svjesna da su lezbejke, kao žene, kao i njihova umjetnost, na margini čak i u okviru LGBTQ zajednice.

– Da, totalna margina. To što sam lezbejka ne sprečava me da idem za nekim poslovima, ali to što sam žena vidim da ima nevidljivi strop. Na Likovnoj akademiji u Zagrebi nema puno žena. A u stripu profi-crtačica u Hrvatskoj nema. Trudim se i radim na tome da se probijem kroz taj nevidljivi strop – kaže nam Helena Janečić.

Pohvalila nam se da je sve svoje radove koji su bili izloženi na festivalu prodala, uz nadu da ovaj prvi ujedno neće biti posljednji. A to se nadaju i same organizatorke.

– Ovaj festival je kao neki zamah krila koji treba da se odmota i da u budućnosti imamo sve više umetnica koje će ga uređivati. On nam može biti sredstvo kako da na prajdu promovišemo i umetnost i aktivizam i žene koje vole žene – zaključuje Aleksandra Gavrilović.

Kao jedna od nosećih izložbi na ovom festivalu bila je ona fotografija “Naša četiri zida” autorki Minje Pavlović i Jelene Vasiljević, koje prikazuju intimne trenutke parova unutar četiri zida. WLW Art Festival srušio je ta četiri zida i doveo te momente pred druge ljude.

Izvor: Portal Novosti