Steve Albini: Muzička industrija je parazit

Piše i prevod: Tomislav Žegura

Steve Albini je priznati muzičar, producent i autor, a ne stidi se da podijeli sa publikom svoje stavove koje često izlaže kroz eseje i javne nastupe. Sa svoje 52 godine, više od 30 je proveo stvarajući muziku, a formirao je i svoju viziju poslovanja koja taj proces okružuje. Sa velikim iskustvom u DIY (Uradi sam) flozofiji, vodeći svoj bend Shellac, snimio je i producirao preko 2000 albuma, za većinu niste čuli, ali za poneke jeste. Ti poneki su  Nirvana, Pixies, Mogwai, PJ Harvey, Manic Street Preachers, The Cribs, Joana Newsom, Fugazi…U svemu tome, Albini je zarađivao za život bez vezivanja za muzičke korporacije.

Čuveno je njegovo odbijanje da naplati autorski procenat za multuplatinasti album In Utero, Nirvane, koji je snimio sa bendom, prihvatajući samo honorar, upravo iz principa. Baš te 1993 objavio je esej The Problem with Music, u kome objašnjava svoje probleme sa korpracijama, napadajući ih i optužujući da bendove drže kao taoce mutnim ugovorima i ponižavajućim isplatama autorskih prava.

Tokom prošle godine, na konferenciji Face the Music, u Melbournu, Australia, Steve Albini je svoju tezu još jednom iznio, i ovog puta potkrijepio stavom kako je internet, kao revolucionarna tehnologija, konačno obezbjedila kraj muzičke industrije koju poznajemo. On-line distribucija muzike omogućila je i publici i muzičarima zdraviji odnos, potpunu kontrolu nad svojim radom i lakše poslovanje.

Vrlo je zanimljivo njegovo izlaganje o indutriji, nekad i sad, o djeljenju fajlova i ulozi interneta, ugovorima i autorskim pravima. Prenosimo najvažnije trenutke Albinijevog izlaganja:

Muzička Industrija je parazit

Ne osjećam da sam dio muzičke industrije, naročito korporativne biznis strukture, gdje imate ljude na raznim nivoima, donjim, gornjim, ljude u administraciji koji komuniciraju među svima njima. Sve to mi je oduvjek smetalo. Kad razmišljam o tome, ljuti me da postoji taj parazit na muzičkoj sceni, koji trebaju isključivo sačinjavati fanovi, bendovi i ljudi koji im pomažu, što je čini prirodnim, bratskim i sigurnim okruženjem.

Ta administrativna struktura koja je isisavala novac iz muzičke scene mi je uvijek djelovala vještački i nepotrebno, i proveo sam dobar dio života pokušavjući da uklonim tu strukturu.

Hajp i promocija više ne daju rezultate kao nekada

Kad su bendovi potpisivali za velike izdavače, u periodu prije interneta, ugovori nisu bili fer, a izdavači su imali svu kontrolu, na distribuciji i dostupnosti muzike. Danas, kada imate ovoliki broj bendova, teže je postati primjećen, ali to znači da je velika količina muzike dostupna, jer je muzici danas lako da bude dostupna.

Barijere dostupnosti su, znači srušene, i odnos između muzičara i publike će biti izgrađen na direktnoj komunikaciji, kao i na putevma kojima će muzika pronaći svoju publiku. Ukoliko muzika nije posebno kvalitetna, neće postojati neki hajp ili promocija da uradi posao i proda vam je. Uvijek će vjerovatno postojati po neka pop zvijezda, ali to više neće biti vodeći fokus na muzičkoj sceni.

Vodeći fokus će predstavjati to da ljudi sami pronalaze muziku i da sami otkrivaju svoje omiljene izvođače. Striming servisi koji sada postoje, za koje usput mislim da su promašili cilj i da su samo privremeno rješenje, nemaju poseban kvalitet, ali su praktični. Slično tome ste šezdesetih godina imali tranzistore i male radio uređaje, koji nisu davali poseban kvalitet zvuka, ali mogli ste ih nositi na plažu ili u šetnju jer su bili praktični. Danas su striming servisi praktični.

Hi-Fi posjeduje izuzetan kvalitet zvuka, ali to nije jedini način slušanja muzike, i mislim da je to razumljivo. Eventualno, imaćemo nešto još praktičnije i lakše u skoroj budućnosti zašto nećete morati da se ulogujete, da dajete bilo kakve lične podatke, već samo da slušate muziku sa svog kompjutera ili telefona. Napredak tehnike će to omogućiti, ali sa druge strane, uvijek će biti i sjedanja u dnevnoj sobi i slušanja ploča.

Ugovori su potpune zablude

Ideja da morate imati ugovor da bi ste se za nešto dogovorili, ili da bi time obezbjedili odnos sa publikom je kompletna zabluda. Ako uživate raditi sa nekim i kroz to gradite odnos, tako ćete i nastaviti. To je način na koji ja pristupam u svom poslovanju, bez ugovora. Vidim to kao najprirodniji vid ponašanja, koji funkcioniše podjednako dobro i u neformalnim stvarima, kao i u velikim poslovima.

Konstrukcija autorskog prava i intelektualnog vlasništva nije više realistična, u današnjem vremenu razmjene ideja. Jer, ideje, koje su jednom puštene u javnost postaju opšte dobro, tako je i sa muzikom.

Ideja intelektualnog vlasništva će morati da se modifikuje i da se prilagodi načinu na koji ljudi djele i razmjenjuju muziku, ideje ili informacije. Stari model autorskih prava je istekao, metoda po kojoj je stvaraoc nekog djela ujedno i vlasnik , a svi koji žele da ga vide ili koriste moraju da mu plate za to- takva praksa nestaje, mijenja se, baš kao i socijalne i društvene norme svuda u svijetu.

Trebaće naravno puno rada da se dopre do željene publike, ali isto tako, i u drugim poslovima je jednako teško doprijeti do svoje ciljne grupe. Na taj način, muzika više neće biti kontrolisana iz jednog centra moći, pa ni kroz autorsko pravo.

Čak je i termin „piraterija“ apsurdan. Pirati su ljudi koji nasilno napadaju neki brod, pljačkaju, kradu i ubijaju. Izjednačavati to sa djeljenjem muzike i fajlova je besmisleno i smiješno.