Zvuk Nashville-a: Dan Auerbach & Jason Isbell

Vodimo vas kroz savremeni zvuk Nasvhville-a, koji se više ne okreće toliko oko “Grand Ole Opry” festivala, ali duhovno crpi naslijeđe stvarano decenijama. Autori poput Dan Auerbacha ili Jason Isbella posvetili su svoja izdanja zvuku ovog grada, i načinu na koji ih je Nasville naučio da pišu pjesme.

Piše: Tomislav Žegura

Čekajući pjesmu

Dan Auerbach nas je obradovao drugim po redu solo albumom „Waiting On A Song“, koji nagovještava novu fazu karijere, koja se dešava u Nashville-u, gradu pjesme, pa samim tim naziv albuma nagovještava njegovu suštinu, potragu za pjesmama.

Bez obzira na dalji budući rad sa matičnim The Black Keys, ili brojim sporednim projektima, Auerbach je posljednjih godina izrastao u ozbiljnog producenta, koji je radio sa mnogima, od Lane Del Rey do Dr.John-a. Najnovija instalacija je njegov studio „Easy Eye Sound“ izgrašen u Nashville-u u kome živi posljednjih osam godina. Novi grad donsio je i novu inspiraciju, bolje reći staru, jer je Dan Auerbach došao u prestonicu američke pjesme, baš sa ciljem da ih tamo nađe, kao i da obnovi taj neponovljivi, Nasville Sound….

Sudeći po zvuku sa ponuđenog albuma, čini se da je u tome uspio, jer 10 pjesama na albumu kao da su zaista proizašle iz svojevrsne potrage, bez obzira da li autor čeka da mu pjesma padne s neba, ili kopa negdje i nešto da bi do njih došao. Nashville kao lokacija takođe nije slučajna, i ovdje se sve to dobro čuje. Kombinacija rocka, soula, pop senzibiliteta proteže kroz većinom hitoidene numere koje se smjenjuju na albumu onako školski, kao iz programa „Soul Train“. Jedna za drugom hitovi, poneki baš različiti, a svi izašli iz gitare i producentskje konzole istog čovjeka. Neke numere, poput „King of a one horse town“ legle bi i blago preararanžirane i u The Black Keys album, neke su posve razčitie, poput zaraznog hita „Shine on me“ na kojem kao gitarista gostuje veliki Mark Knopfler i koja ima taj nepogriješivi Dire Straits vajb iz 80tih. Više nego Knopflera, možete zamisliti basistu John Illsley-a kako se njiše dok ovo svira na nekoj stadionskoj bini.

Dan Auerbach ovim albumom dokazuje da pjesme ne donose rode, već da se stvaraju čak i onda kad i misliš da će jedna doletjeti s neba. Demonstrira nevjerovatnu studijsku umješnost gdje je gotovo svaka pjesma bojana drugim bojama zvučne palete, a svih 10 numera su sadržajne, hitoidne i ubjedljive. Sve je spakovano u jedva više od 30 minuta, što je veliko majstorstvo, i lekcija mnogim „kompozitorima“. Pa ipak, ako ovaj album ima neki problem, možda je to preudobna pozicija, producenta i autora kome su u rukama date sve moguće igračke i koji se poput djeteta igra, boja, šara i istražuje, ali svemu nedostaje neka veća unutrašnja duhovna snaga, zbog koje se brinem koliko će ove, činjenica odlične pjesme, živjeti i ostati nakon što albumu istekne promotivni rok.

Pjesmama donekle nedostaje pečat vremena i stava, koji bi ih dodatno osnažio i učinio još relevantnijima, baš poput jednog alktuelnog albuma u čijem nazivu se i pominje „zvuk Nasville-a“. Možda nisam u pravu, a vrijeme će pokazati. „Waiting on a song“ je svakako vrijedan album koji će bam orijati u ušima dok vozite širokim putevima, ali i u svakodnevnoj potrazi za dobrom pjesmom. Taj osnovni silj je više nego ispunjen.

Taj Nasvilleski zvuk

Velika je vjerovatnoća da će se „Nashville Sound“ okititi titulom jednog najboljih albuma u 2017., i to nije nimalno naivna izjava. Jednostavno, Jason Isbell godinama sazrijeva u ozbiljnog autora čije pjesme posjeduju sve, od muzičke umješnosti i vještine komponovanja, do unutrašnje dubine i poruke koju nose. A to je nešto što baš nedostaje nekim albumima njegovih kolega,  iz ovogodišnje produkcije.

Posljednja 3 albuma dovala su Jason Isbella do pozicije jednog od onih, značajnih američkih autora čiji se album očekuje s nestrpljenjem, i sa interesovanjem koje će teme ovog puta da obuhvati. Kao autor koji ima šta da kaže, Isbell se ovog puta posvetio anazili američkog društva, pogotovo u njihovoj trenutnoj post-izbornoj životnoj realnosti. Ali, kao i u drobrim pripovjetkama i brojnim pjesmama sa juga, Jasonovi junaci su i dalje mali, svakodnevni ljudi kroz čije priče, ljubavi, pohlepu, snagu i slabost, autor oslikava današnju Ameriku i pokušava da ukaže zbog čega …ili kako smo „takvi postali“. On izbjegava dnevnu politiku i ne obrušava se na ovog, ili posebno onog predsjednika. Mislim da mu je jasno da je takav i takav predsjednik posljedica, a ne uzrok stanja u državi, pa problematiku sagledava kroz oči građanina u njihovoj borbi za mjesto pod suncem. Govor je i dalje u prvom licu, a da li su sve priče lične, to i ne moramo da znamo, no, vrlo su upečatljive priče naracije o odnosima bijelaca, crnaca, crvenih….o njemu kao izgubljenoj vrsti, o potrazi za boljem i nalaženju utjehe kroz ljubav i oči voljenog djeteta.

Time se Jason i dalje kreće u krugu tema o kojima muzičari američkog juga vole da govore, ali uvijek izbjegne kliše i ponavljanje. Svježina se ogleda i u ulozi pratećeg benda „The 400 Unit“ koji sviraju usaglašeno sa osjećajem da se odsvira ono o čemu Jason pjeva. Posebno se ističe uloga Amande Shrines, Isbellove supruge i violinistice, koja na ovom albumu slobodno može da izbaci slovo r iz prezimena, jer njeno sviranje sija kao poseban sastojak u zvučnoj paleti. Ljubav definitivno ima veze s tim.

Album „Nashville Sound“ diše punim plućima, kroz akustične i električne elemente koji sjajno naglašavaju zvučni kontrast. Jason Isbell se još jednom potvrdio kao važan autor, u godini kada i njegov nekadašnji bend Drive-By Truckers, ima opasan i angažovan album „American Band“, čija osjećajnost i umijeće rastu iz godine u godinu. Postaje sve više muzičar na tragu Spreengstina, čija muzika posjedije unutrašnju snagu i dubinu, sposobnu da ostane i ostavi dublji trag. Slušajte ga.