Listeners:
Top listeners:
play_arrow
Pro Bruskin Demo Top Bruskin Radio
‘Trebamo interpretirati tradiciju i prilagoditi je sadašnjosti, da je ljudi koji dolaze poslije nas mogu razumjeti. Inače će ostati predaleko.’
Piše: Emir Fulurija
Malo je koji album iz 2025. godine toliko uzdrmao španjolsku glazbenu javnost kao “cru+es” kojeg potpisuju Raül Refree i Niño de Elche. Dva poznata španjolska glazbenika već se godinama poigravaju s tradicijskom glazbom, konkretnije flamencom, za kojeg tvrde da se pretvorio u nešto potpuno suprotno od onoga što je ta glazba predstavljala u Kataloniji krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Flamenco je u Kataloniju došao iz Andaluzije. Katalonija je u tom razdoblju doživjela industrijski i ekonomski rast što je privuklo velik broj radnika iz Andaluzije, uključujući i Rome, koji su bili nositelji flamenco tradicije. S obzirom na to da oni nisu imali velika prava, svoje su slobodno vrijeme, kad su ga imali, provodili uz pjesmu i gitaru, pa se Katalonijom počeo širiti ‘cante jondo’, najdublji i najemotivniji oblik flamenca, karakteriziran izražavanjem tuge, bola i egzistencijalne patnje kroz specifične melodijske i ritmičke obrasce. Ubrzo su barovi bili puni flamenco glazbenika što nije dobro primljeno od tamošnjih vlasti. Kako je flamenco ponajprije povezan s radničkim i imigrantskim slojevima, vlasti su njihova okupljanja smatrale prijetnjom javnom redu i moralu te su uslijedile mnoge zabrane.
Tako su, primjerice, početkom 20. stoljeća vlasti u nekim gradovima naredile privremeno zatvaranje cafés cantantes, popularnih barova i klubova gdje su se izvodili flamenco koncerti. Objašnjenje je bilo da se time želi spriječiti nasilje na ulicama kojeg je uistinu na nekim mjestima bilo uslijed povećanog konzumiranja alkohola. No, zabranjeni su bili samo cafés cantantes, ne i druga mjesta na kojima se točio alkohol pa je jasno da je pozadina bila drukčija. Cafés cantantes su okupljali radničku klasu, u njima su se razmjenjivale ideje i jačala socijalna svijest. No, kako su ovakve zabrane često dobiju kontraefekt, tako je i ovaj put vlast izgubila – flamenco se iz cafés cantantes preselio na ulice, a tamo je dobio dodatnu političku komponentu.
‘Više se prepoznajem u tom slobodarskom, disidentskom, anarhičnom duhu flamenca.’
Autor prethodne rečenice je Niño de Elche, pjevač koji je svoju karijeru započeo kao tradicionalni izvođač flamenca, ali se brzo okrenuo protiv krutih normi kulturnog identiteta kakvim se flamenco predstavlja danas. De Elche smatra kako je flamenco izgubio onu osnovnu ideju te se pretvorio u konzumerističko-turističku formu. ‘Flamenco je oduvijek bio sredstvo za razgradnju svega što je normativno’, također je rekao de Elche kada su ga upitali što misli o tome da je flamenco postao predmet studija na pojedinim fakultetima. Pretvaranje slobodarskog glazbenog stila u akademsko proučavanje i normiranje po njemu je uništavanje onog izvornog što je ta glazba u sebi povijesno donosila.
U svojim ranijim radovima Niño de Elche je pokazao kako se flamencu može pristupiti na drukčiji način, ali nikada nije otišao toliko ekstremno kao na albumu kojeg je snimio s još jednim poznatim avangardnim glazbenikom, Raülom Refreeom. I on se flamencom poigravao na ranijim radovima, između ostalog i sa sada svjetski poznatom Rosalíjom na albumu “Los Ángeles” iz 2017., a nije mu strano ni dekonstruiranje drugih tradicijskih glazbenih žanrova. Tako je 2020. objavio album s portugalskom pjevačicom Lina_-om u kojem je ponudio novi pristup fadu, a ove godine mu izlazi album snimljen s talijanskom pjevačicom Marijom Mazzottom na kojem mu je u fokusu novi pristup pizzica glazbi. No, najradikalniji je ipak “cru+es” što nije čudno kada se zna da je Refree rođen u Barceloni te da je s flamencom odrastao.
Već sam naziv albuma donosi različite konotacije. “cru+es” se najlakše može prevesti kao ‘križevi’ (cruces) što donosi i poveznicu s liturgijskim korištenjem flamenca jer se ta glazba ili slične forme koriste u vjerskim, duhovnim ili ceremonijalnim kontekstima, često u obliku intonacija, molitvenih pjesama ili meditativnih izvedbi. Ovaj pristup je blizak ‘cante jondo’ u svom introspektivnom aspektu, gdje se tuga i patnja izražavaju kao univerzalni, gotovo sakralni osjećaji. No, “cru+es” može označavati i ‘sirovo’ (cru) ili ‘okrutno’ (crueles). U flamencu to vrlo jasno upućuje na ‘cante crudo’ – sirovo, neuglađeno pjevanje, bez ukrasa i komercijalnog pristupa. Raül Refree i Niño de Elche su nazivom albuma jasno dali do znanja da flamenco nije folklorna razglednica nego sirov i okrutan izraz, glazba koja ne želi ugoditi, nego uznemiriti i razotkriti.
Glazbeno je “cru+es” još radikalniji. Na njemu nema niti jednog klasičnog flamenco instrumenta – nema gitara, nema ‘palmasa’, rukama izvođenih ritmičkih udaraca koji definiraju compás (temeljni ritmički okvir ili metar koji organizira glazbu i ples) i ritmičke fraze, nema cajóna ili udaraljki koje su postale standard u modernijem flamencu. Refree gitaru zamjenjuje elektroničkim teksturama, sintovima i efektima te dobiva atmosferičnu, drone glazbu, a palmas i ritam postaju fragmentirani, loopirani ili digitalno manipulirani, što razbija standardni compás i ritmički okvir.
Niño de Elche je svemu dodao netipičan i pomalo radikalan stil pjevanja. Iako je odrastao kao klasičan flamenco pjevač, ovdje gotovo da nema ni daška tradicije. Njegov vokal često prelazi granice ‘cante jondo’ te uključuje govor, vrisak, mikrotonalne intervale i produžene tonove koji odstupaju od tradicijske melodijske linije. I dalje zadržava emociju koju flamenco nosi u sebi, ali je ona prenesena kroz neortodoksne izraze i improvizaciju.
Kada se sve ovo uzme u obzir, je li ovo flamenco? Umjesto klasičnog odgovora upotrijebit ćemo još jedan od citata Niña de Elchea koje provlačimo kroz cijeli tekst: ‘Kao i u svemu u životu, ni u flamencu nikada nije postojalo ništa nedodirljivo — njegov živi duh upravo ovisi o tome, o mogućnosti da se sve uvijek može ponovno protumačiti.’ Tom citatu treba dodati i jednu jako važnu komponentu, a to su tekstovi. “cru+es” u svojih deset pjesama donosi intenzivne i introspektivne motive, a tekstovi istražuju bol, tugu, frustraciju i egzistencijalnu tjeskobu, ali i otpor prema društvenim normama i kulturnim konvencijama, sve ono što je flamenco početkom 20. stoljeća i učinilo popularnim i dobro primljenim, ali i ono što ga je tada činilo i politički opasnim. Raül Refree i Niño de Elche su se tako vratili onom slobodarskom duhu flamenca koji je zbog turističke konzumacije otet od te glazbe. No, nije to slučaj samo s flamencom i Katalonijom, odnosno Španjolskom. Ovisnost o turističkim prihodima pretvorilo je tradicijske glazbene stilove u popratnu kulisu filterima ukrašenih razglednica iz turističkih središta u što uključujemo i Hrvatsku.
Iako je “cru+es” doživio mnoga priznanja i kritičko odobravanje diljem svijeta, u Španjolskoj je bilo dosta otpora prema ovom albumu. On je dolazio iz krugova tradicionalnih ljubitelja flamenca koji su izrazili rezerviranost prema radikalnom odstupanju od compása i tehnika pjevanja govoreći da album uništava tradicionalni identitet flamenca. No, upravo je to ono što su Raül Refree i Niño de Elche željeli napraviti. Tradicija nije mrtva stvar, nije nešto nedodirljivo, već je živa materija koju trebamo osuvremenjivati kako bi ostala živa. Bez toga će i ona izgubiti smisao. A svima onima koji smatraju da je taj pristup smrt tradicije, Niño de Elche jasno poručuje:
‘Priznati smrt flamenca pomaže nam da shvatimo njegovu vrijednost… Je li to flamenco ili nije? Neka ga zovu kako hoće, to je samo ime.’
Raül Refree i Niño de Elche nisu jedini koji se poigravaju s flamencom. Samo u posljednje dvije godine pojavila su se dva iznimno jaka projekta koji su ovoj tradiciji utkali novi život. Jedan od njih potpisuju katalonski eksperimentalni duo ZA! i andaluzijski pjevač Perrate koji potječe iz duboko ukorijenjene gitanske dinastije koja je jako važna u povijesti flamenca jer su i njegov otac i djed istaknuti flamenco umjetnici. On je jednom prilikom vidio koncert grupe ZA!, pozvao ih na suradnju te smo dobili album “Jolifanto” na kojem su Perranteove klasične flamenco vokalne dionice spojene s free jazz/post-rock/impro pristupom.
Na potpuno drukčiji način flamenco je dekonstruirao Manel Fortià s grupom Libérica na albumu “ALÉ – Iberian Chants”, jednom od ponajboljih albuma 2025. godine. Njihov pristup nije radikalan kao što je to na albumima “cru+es” ili “Jolifanto” već su flamenco povezali s improvizacijskim jazz elementima.
Tekst je izvorno objavljen na substack stranici Izvorišta !
Written by: bruskininfo_1hk7vlqs
emir fulurija flamenco izvorišta world music
2:00 am - 8:00 am
8:00 am - 12:00 pm
12:00 pm - 1:00 pm
1:00 pm - 3:00 pm
3:00 pm - 4:00 pm
Copyright 2026 © Radio Bruškin
Post comments (0)