Glazba koja ne želi ugoditi, nego uznemiriti i razotkriti

‘Više se prepoznajem u tom slobodarskom, disidentskom, anarhičnom duhu flamenca.’

Autor prethodne rečenice je Niño de Elche, pjevač koji je svoju karijeru započeo kao tradicionalni izvođač flamenca, ali se brzo okrenuo protiv krutih normi kulturnog identiteta kakvim se flamenco predstavlja danas. De Elche smatra kako je flamenco izgubio onu osnovnu ideju te se pretvorio u konzumerističko-turističku formu. ‘Flamenco je oduvijek bio sredstvo za razgradnju svega što je normativno’, također je rekao de Elche kada su ga upitali što misli o tome da je flamenco postao predmet studija na pojedinim fakultetima. Pretvaranje slobodarskog glazbenog stila u akademsko proučavanje i normiranje po njemu je uništavanje onog izvornog što je ta glazba u sebi povijesno donosila.

U svojim ranijim radovima Niño de Elche je pokazao kako se flamencu može pristupiti na drukčiji način, ali nikada nije otišao toliko ekstremno kao na albumu kojeg je snimio s još jednim poznatim avangardnim glazbenikom, Raülom Refreeom. I on se flamencom poigravao na ranijim radovima, između ostalog i sa sada svjetski poznatom Rosalíjom na albumu “Los Ángeles” iz 2017., a nije mu strano ni dekonstruiranje drugih tradicijskih glazbenih žanrova. Tako je 2020. objavio album s portugalskom pjevačicom Lina_-om u kojem je ponudio novi pristup fadu, a ove godine mu izlazi album snimljen s talijanskom pjevačicom Marijom Mazzottom na kojem mu je u fokusu novi pristup pizzica glazbi. No, najradikalniji je ipak “cru+es” što nije čudno kada se zna da je Refree rođen u Barceloni te da je s flamencom odrastao.

Već sam naziv albuma donosi različite konotacije. “cru+es” se najlakše može prevesti kao ‘križevi’ (cruces) što donosi i poveznicu s liturgijskim korištenjem flamenca jer se ta glazba ili slične forme koriste u vjerskim, duhovnim ili ceremonijalnim kontekstima, često u obliku intonacija, molitvenih pjesama ili meditativnih izvedbi. Ovaj pristup je blizak ‘cante jondo’ u svom introspektivnom aspektu, gdje se tuga i patnja izražavaju kao univerzalni, gotovo sakralni osjećaji. No, “cru+es” može označavati i ‘sirovo’ (cru) ili ‘okrutno’ (crueles). U flamencu to vrlo jasno upućuje na ‘cante crudo’ – sirovo, neuglađeno pjevanje, bez ukrasa i komercijalnog pristupa. Raül Refree i Niño de Elche su nazivom albuma jasno dali do znanja da flamenco nije folklorna razglednica nego sirov i okrutan izraz, glazba koja ne želi ugoditi, nego uznemiriti i razotkriti.

Glazbeno je “cru+es” još radikalniji. Na njemu nema niti jednog klasičnog flamenco instrumenta – nema gitara, nema ‘palmasa’, rukama izvođenih ritmičkih udaraca koji definiraju compás (temeljni ritmički okvir ili metar koji organizira glazbu i ples) i ritmičke fraze, nema cajóna ili udaraljki koje su postale standard u modernijem flamencu. Refree gitaru zamjenjuje elektroničkim teksturama, sintovima i efektima te dobiva atmosferičnu, drone glazbu, a palmas i ritam postaju fragmentirani, loopirani ili digitalno manipulirani, što razbija standardni compás i ritmički okvir.

Niño de Elche je svemu dodao netipičan i pomalo radikalan stil pjevanja. Iako je odrastao kao klasičan flamenco pjevač, ovdje gotovo da nema ni daška tradicije. Njegov vokal često prelazi granice ‘cante jondo’ te uključuje govor, vrisak, mikrotonalne intervale i produžene tonove koji odstupaju od tradicijske melodijske linije. I dalje zadržava emociju koju flamenco nosi u sebi, ali je ona prenesena kroz neortodoksne izraze i improvizaciju.