Hleb i Ruže

Crvene ruže koje su ga nekada krasile ostale su sparušene u arhiviranom ideološkom herbarijumu u kom su uredno upokojene sa ostalim passé kategorijama poput radničkih i ženskih prava koja danas predstavljaju samo teg oko nogu savremenom poimanju emancipacije ili radije liberalizacije, u kojoj više nismo drugarice i drugovi, u kojoj nismo ni radnici ni žene već laki plijen novog poretka mladog tranzicijskog društva koje hrli u bolju budućnost evro-atlanskih integracija.

Piše: Paula Petričević

Buket ili bombonjera?

Večera ili osmomartovski izlet?

I po ovom kao i po drugim pitanjima kod nas vlada asimetrična polarizovanost. Sa jedne, većinske strane, ovaj se dan u popularnoj potrošačkoj kulturi nalazi na pola puta između Dana zaljubljenih kojeg smo nedavno uvezli i Dana majki koji se u Crnoj Gori ne slavi, ali sa kojim se najčešće poistovjećuje. Od vrtića do Skupštine recituju se prigodne čestitke, organizuju proslave i poklanja cvijeće, kupke i parfemi. Sa druge strane, zagušeni ovom bukom i zaklonjeni krcatim cvjećarama dešavaju se skupovi i konferencije koje okupljaju ne tako nasmijana lica kojima izgleda ovaj datum znači nešto drugo.

Crvene ruže koje su ga nekada krasile ostale su sparušene u arhiviranom ideološkom herbarijumu u kom su uredno upokojene sa ostalim passé kategorijama poput radničkih i ženskih prava koja danas predstavljaju samo teg oko nogu savremenom poimanju emancipacije ili radije liberalizacije, u kojoj više nismo drugarice i drugovi, u kojoj nismo ni radnici ni žene već laki plijen novog poretka mladog tranzicijskog društva koje hrli u bolju budućnost evro-atlanskih integracija.

Tamo gdje žurimo da stignemo 8. mart ima dugu i šarenu povijest koja je nedvosmisleno politička. Nisu se žene okupile jednoga dana i rekle „Jao kakvo divno jutro, hajde da nam se svake godine na ovaj dan muškarci dive, udvaraju i daruju poklone!“

Podsjetimo se da je početak XX vijeka vrijeme brze i nemilosrdne industrijalizacije u kom niži slojevi rade u teškim uslovima, dugo, potplaćeno i nesigurno, a žive taman toliko da bi se reprodukovali podižući bolešljivu djecu kraj tvorničkih hala u kojima i ona uskoro počinju raditi skupa sa roditeljima. Niz protesta, sporadičnih i organizovanih okupljanja kulminira 1908. kada petnaest hiljada „proleterki proletera“ maršira New Yorkom, tražeći kraće radno vrijeme, zabranu dječijeg rada, bolje plate ali i pravo glasa za žene.

Ustanovljen na predlog Clare Zetkin na međunarodnoj konferenciji žena Socijalističke inernacionale u Kopenhagenu 1910. godine, Međunarodni dan žena prvi put je proslavljen ne 8. već 19. marta 1911. Nepunu sedmicu kasnije, tragični požar u njujorškoj fabrici u kom je stočetrdeset tekstilnih radnica izgubilo život ozbiljnije je skrenuo pažnju javnosti na uslove rada i radno zakonavstvo, ali i pokrenuo dalje štrajkove poput onoga u Lawrenceu koji je proslavio slogan “Hoćemo hleb, ali hoćemo i ruže!“.

Mirovni protesti uoči Prvog svjetskog rata 1913. širom Evrope održani su upravo na ovaj dan. Zahvaljujući njegovom rođenju u socijalističkom pokretu, snažnoj ideološkoj obojenosti i kasnijoj povezanosti sa komunizmom, Zapad već tridesetih godina „zaboravlja“ 8. mart, ali potisnute „sablasti Marxa“ (Derrida) vraćaju se jačanjem feminističkog pokreta šezdestetih godina. Ujedinjene nacije 1975. godinu proglašavaju godinom žena i od tada počinju službeno obilježavati 8. mart.

Postizanje rodne ravnopravnosti nikada nije bilo na vrhu prioriteta ovdašnjih društvenih pokreta. Najveći proboj dolazi nakon drugog svjetskog rata, ali i tada kao „kolateralna dobit”. Ženska emancipacija slijedi iz emancipacije radničke klase. Nakon turbulentnih devedesetih koje su sa ratovima na prostoru bivše SFRJ donijele retradicionalizaciju i marginalizaciju žena, nastupa period stabilizacije i regionalne želje za uključenjem EU koja, kada su ženska prava u pitanju, obnavlja scenario nakon 1945.

Ovo „proizilaženje” ženskih prava iz nekog većeg ili „starijeg” korpusa ipak je dvosjekli mač. Bilo bi apsurdno ne uvažiti ga kao civilizacijsko postignuće koje bi se, da se čekao ili pitao ovdašnji mentalitet mnogo kasnije ostvarilo. Međutim, izostanak priznavanja i valorizacije lokalnog ženskog pokreta ostavlja masivnu „slijepu mrlju” u razumijevanju, ali, što je mnogo bitnije i u iskustvu ovdašnjih žena, pa za većinu njih borkinje za ženska prava ostaju stereotipno „frustrirane vještice” i „goropadne žene” sa kojima se ne mogu identifikovati, pa time ni solidarisati, čime i 8. mart, međunarodni dan ne lutaka, već upravo ženske solidarnosti, ostaje neželjeni relikt ancien régime-a.

Tekst je prvobitno objavljen u dnevnoj novini “Vijesti” povodom osmog marta 2010. godine.