Po Festivalskim Binama: Festival au Désert

Posljednji dio našeg mini serijala “Po Festivalskim Binama” koje slušamo tokom čitave sedmice u okviru bloka “Ponoćni Koncerti” simbolično završavamo posvetom festivalu u pustinji, poznatijem po nazivu Festival au Désert, koji se održavao u Maliju između 2001. i 2012. godine. Snimci koje slušamo su iz 2003. i 2012. godine, kada su nastupali Oomou Sangare, Ali Farka Toure, Tinariwen, , Adama Yalomba, Tinde, Robert Plant & Justin Adams, Baba Salah, Ludovico Einaudi & Ballaké Sissoko, Noura Mint Seymali, Samba Toure i mnogi drugi…

Fotografije iz članka snimio je Arnaud Contreras i objavljene su u njegovoj knjizi Sahara Rocks.

Kada smo počeli pjevati, pjevali smo o politici

Željeli smo poslati poruku našim ljudima, da se probude. Bili smo dio pobune, Nacionalnog pakta,

a nakon toga smo pjevali o ljubavi, o nama samima.

Pjevali smo o tome zašto našu djecu ne šaljemo u škole, zašto nema škola u pustinji,

zašto nema bolnica.

Pjevali smo i o našoj kulturi,

Ljudi ne smiju zaboraviti svoju kulturu….

Ibrahim Ag Aihabib “Abraybone”, Tinariwen

Saharska oblast sjeverne Afrike, obuhvata zemlje: Mali, Mauritanija, Alžir, Maroko, Zapadna Sahara, Tunis, Niger, Libija, Čad, pa sve na istok do Sudana i Egipta. Naša prriča dešava se u zapadnom i centralnom dijelu ove oblasti, ponajviše u predjelu Nigera, Malija, Mauritanije i Alžira. Teški klimatski i životni uslovi, pa i još teži politički, koji su narode ovih zemalja držali u kolonijalnom ropstvu, pa i nakon pada kolonijalizma 1960. godine, političke prilike se smjenjuju, posebno u Maliju, gdje od socijalizma, militantnog režima do neke vrste demokratije ipak koje donose periode stabilnosti koji se kulturuloški održavaju na stanovništvo.

Muzika je oduvjek bila jedan od vodećih duhovnih pokretača afričkin naroda, bilo da se radi o crnoj populaciji južnog Malija ili nomadskom narodu Tuarega sjeverne Sahare (Tuareg je francuski kolonijalni termin, dok je pravi naziv tog naroda kao i njihovog jezika Tamashek). Dodir sa muzikom zapada, zvukom gitare i blues ili rock izrazom, podstaknuo je mlade afrikance da zasviraju, ali ne kopirajući zapadnjake. Ono što su oni zasvirali, zvučalo je samo njihovo, autentično. Razmejna kastenih snimaka, lokalne radio stanice, sve moguće tehnike prije interneta prenosile su glas i muzički život, takoreći scena se počela razvijati. Neki od njih, preduzetničkog duha zamislili su muzički festival koji će svu tu muziku pružiti publici na jednom mjestu, a poruku poslati čitavom svijetu.

Festival u pustinji (Festival au désert) tako je nastao i bio bio godišnji koncert u Maliju, na kojem se između 2001. i 2012. godine predstavljala tradicionalna tuareška muzika, kao i muzika iz cijelog svijeta. Osnovao ga je i vodio Mani Ansar, a privukao je hiljade posjetilaca, donoseći ogroman podsticaj ekonomiji.

Prvi festival je održan u Tin Esaku u januaru 2001. godine, inicijativu koju je pokrenuo Mani Ansar, menadžer benda Tinariven, koji je svirao na festivalu, zajedno sa bendom Lo’Jo, koji je bio koorganizator festivala. Oko 500 do 600 ljudi je prisustvovalo tom prvom izdanju festivala, koji je bio prvi takve vrste održan u pustinji, u Severnoj Africi. Mani Ansar je tvrdio (u onome što je etnomuzikološkinja Marta Amiko nazvala paternalističkim terminima, promovišući turizam u siromašnom regionu) da nastavlja dugu tradiciju tradicionalnih tuareških gozbi koje su promovisale muzičku i društvenu razmjenu. Ova tradicija, poznata kao Takoubelt u Kidalu i Temakanit u Timbuktuu, bio je godišnji sastanak tuareških plemena regiona, gde su svirali i dijelili muziku, kao i razgovarali o problemima, rješavali sukobe. Međutim, Festival u pustinji imao je za cilj da premosti jaz između tradicije i modernosti i da proširi razumijevanje lokalnih običaja među međunarodnom zajednicom.

Festival se održavao, od 2001. godine u Tin Esaku, zatim u Tesalite 2002. godine, i u Esakaneu od 2003. do 2009. godine. Od 2010. do 2012. godine održavao se na obodu Timbuktua. Nakon upada islamističkih militanata u Timbuktu 2012. godine, festival je odložen i od tada nije održavan zbog bezbjednosnih razloga.

Nekoliko dokumentarnih filmova je snimljeno o festivalu: Le Festival au Désert (2004), Dambé: The Mali Project (2008), The Last Song Before the War (2013) i Woodstock in Timbuktu (2013). Album Festival au Desert Live from Timbuktu (2013) sadrži nastupe sa festivala iz 2012. godine.

Od 2013. godine, zajednički poduhvat poznat kao „Caravane culturelle de la paix“ obilazi razne zemlje. Ansar ga je stvorio zajedno sa direktorima još dva festivala, Malijskog festivala na Nigeru i Marokanskog festivala Taragalte.

Godine 2002. festival je održan u Tesaliteu, u regionu Kidal u sjeveroistočnom Maliju. Od 2003. do 2009. godine festival se održavao u Esakaneu, 65 km od Timbuktua, ali zbog bezbednosnih problema, od 2010. godine festival se održavao na periferiji Timbuktua.

Nakon dvije godine održavanja u Kidalu, Ansar se obratio Aliju Farki Tureu, koji je sa oduševljenjem podržao održanje festivala u Timbuktuu, uz izjavu da je oduvek želio da dovede ljude kući, ali nije znao kako to da uradi, i da će sada kada je ovaj festival organizovan, postati njegov „kum“. Počeo je da nastupa na festivalu, dovodeći mnogo svojih obožavalaca, više posjetilaca, turista i novinara. Svake godine je održao završni koncert od 2003. do 2006. godine (preminuo je kasnije te godine).

Nakon te tri godine, festival je porastao i privukao je publiku od preko 5.000 ljudi, sa više od 50 novinara.  Članci i izvještaji objavljivani su u inostranoj štampi, a velika imena muzičara poput Roberta Planta i Bona su se zainteresovala. Nekoliko njih je ponudilo da sviraju besplatno.

U programu festivala 2012. godine bili su Bono, Baseku Kujate i Tinariven, koji su zajedno nastupali, kao i Kaira Arbi. Mogli su se čuti uzvici, poput “Živio Mali, živio mir, živjela muzika“. Među ostalim izvođačima bili su Tartit, Ali Farka Ture Olstars, Samba Ture, Tamnana, Baba Đire i Duma Maiga. Mani Ansar je ostao direktor festivala.

Festival je porastao i privukao hiljade posetilaca, i bio je ogroman izvor prihoda za lokalno stanovništvo.

No, političke i terorističke prilike ponovo bacaju sjenku i gase život i kulturu ovog regiona. U januaru 2012. godine, MNLA je pokrenula pobunu Azavadija, ranu fazu sukoba u Severnom Maliju, što je rezultiralo odlaganjem festivala 2013. godine. Islamistički teroristički pobunjenici zabranili su umetničko izražavanje, što je uključivalo i festival.

Festival se i dalje odlaže zbog bezbednosnih problema u regionu. Pokušaj da se ponovo pokrene učinjen je 2015. god, ali bez uspjeha.

Mohamed Ali „Mani“ Ansar je Tuarez, čija je porodica bila nomadi. Stekao je master diplomu iz međunarodnog javnog prava i radio je mnogo godina na humanitarnim projektima pre nego što je sledio svoju strast, muziku. Godine 1993. preuzeo je posao menadžera tuareškog benda Tinariven, ubrzo nakon toga organizujući snimanja u ORTM-u, malijskom nacionalnom emiteru, koji je producirao drugi album Tinarivena.

U julu 2013. godine govorio je na Četvrtom svijetskom forumu pravde, koji je organizovao Svijetski projekat pravde u Hagu.

Nakon posljednjeg izdanja festivala 2012. godine, Ansar je, zajedno sa prijateljima u Maliju, u izbjegličkim kampovima u Burkino Faso i drugima u inostranstvu, počeo da planira „Caravane culturelle de la paix“ (Kulturni karavan za mir), koji je trebalo da bude multietnički putujući festival koji bi promovisao mir i harmoniju.