PRAZNIK RADA: Dr Clara Mattei: Kapitalizam nije prirodan, održava se pritiskom i nasiljem

Kapitalizam nije prirodni sistem, kao što se to pokušava prokazati, on se održava pritiskom i nasiljem. Homo sapiens živi u eri industrijskog kapitalizma manje od 0,1% svog postojanja i za to kratko vrijeme je uspio da razori ekologiju Planete.

Dr Clara Mattei, profesorka ekonomije na univerzitetu u Tulsi i ekspert iz istorije kapitalizma, objašnjava šta je to kapitalizam, da li je to najprirodniji ekonomski sistem, da li ima alternativu i kako do te alternative doći. Poslušajte ovaj fenomenalni razgovor sa ovom izuzetnom ženom. U slučaju da vam engleski nije blizak, slijedi tekstualni sažetak razgovora:

Prevod i adaptacija: Dr Jovan Raičević

Šta je to kapitalizam?

To je društveno ekonomaki sistem koji počiva na dva glavna stuba. Prvi je postojanje mnoštva radnika koji prodaju svoj rad na tržištu i žive od plate koju primaju, dok istovremeno najveći dio nove vrijednosti koju proizvedu zadržava investitor odnosno kapitalista. Drugi stub je princip privatne investicije odnosno činjenica da kapitalista ulaže svoj kapital u proizvodnju i pritom određuje šta će se proizvoditi kao nova vrijednost, dok radnik koji je proizvodi ni najmanje ne sudjeluje u odlučivanju.

Da li ste Vi antikapitalista?

Ako uzmemo u obzir da je kapitalizam stvorio najveću ekonomsku nejednakost u istoriji čovječanstva, tako da samo 12 najbogatijih ljudi na svijetu imaju veće bogatstvo nego četiri milijarde najsiromašnijih stanovnika Planete, da je dvije milijarde ljudi na ivici gladi, da svi trpimo zbog klimatskih promjena, stalnih ratova i opšte militarizacije, jasno je da kapitalizam nije namjenjen ispunjavanju potreba cijelog čovječanstva. Svako ko želi jednakost i pravdu za sve mora biti antikapitalista. Stalno se provlači teza da je ova nejednakost proizvod iskvarene forme kapitalizma, pretjerane pohlepe pojedinaca i da se on može vratiti na “pravi put”, ali naprotiv, sve ovo je posljedica suštine sâmog kapitalizma koji favorizuje manjinu dok najveća većina pati.

Kapitalizam nije prirodni sistem, kao što se to pokušava prokazati, on se održava pritiskom i nasiljem. Homo sapiens živi u eri industrijskog kapitalizma manje od 0,1% svog postojanja i za to kratko vrijeme je uspio da razori ekologiju Planete.

Zar nije u prirodi čovjeka da teži sticanju bogatstva i dominaciji nad drugima?

Ne slažem se. Ako pogledamo različite urođeničke kulture širom svijeta, vidjećemo da se većina ovih društava zasniva na saradnji a ne na dominaciji. U Oklahomi, gdje ja sad živim, nacija Čirokija kojoj su Amerikanci oteli zemlju, tradicionalno je funkcionisala kroz različite vrste savjeta u kojima su žene imale prominentu ulogu i koji su se brinuli da potrebe cijele zajednice budu zadovoljene. Sebičnost modernog čovjeka je samo adaptacija na okrutne uslove života u kapitalizmu, to nije naše prirodno stanje. Povratak u prirodno stanje može da se desi samo kroz organizovanje lokalnih zajednica koje onda mogu vršiti pritisak na više, državne političke strukture. Ja sam u Tulsi zato osnovala Forum za stvarnu ekonomsku emancipaciju (Forum for Real Economic Emancipation – FREE) kako bih pomogla ljudima sa ekonomskim problemima da se organizuju u cilju riješavanja tih problema.

A gdje se tu uklapa demokratija, zar ovakvo stanje stvari nije demokratski izbor većine?

Ne bih rekla da je tako. Od samih začetaka kapitalizma, manjinska elita vuče konce, dok se radnička većina tu mnogo ne pita. Dok je tako, i dok su radnici poslušni, sve je u redu, ali kad radnici podignu glas protiv nepravde i nejednakosti, liberali i fašisti postaju najbolji prijatelji i zajednički vrše socijalni i ekonomski pritisak na radničku klasu kako bi je držali pod kontrolom. To smo dobro vidjeli između dva rata u Italiji pod Musolinijem.

Zbog čega se, ako to nije prirodno, i pored eksperimentisanja sa drugačijim društveno ekonomskim sistemima sve države svijeta vremenom vraćaju kapitalizmu?

To je naravno zbog toga što se Zapadne kapitalističke države svim silama trude da kapitalizam nametnu svakoj zemlji na svijetu. To se ne dešava spontano, ogroman trud i novac se u to ulaže. Sjetimo se samo nebrojenih državnih udara i drugih miješanja u unutrašnju politiku suverenih zemalja, koje SAD stalno sprovode.

Srećom, Trampova administracija je u potpunosti razotkrila ružno lice kapitalizma na unutrašnjem planu. U Tulsi gdje ja živim, jako mnogo ljudi ne može da ispuni svoje osnovne potrebe, ne može sebi da priušti da ode kod ljekara ili zubara.

Ali, mnogi od niih i dalje glasaju za Trampa. Kako su postigli taj stepen kontrole nad ljudima koji ništa ne dobijaju iz tog sistema?

Suština je u narativu, da bismo se oslobodili, moramo prvo mentalno da se oslobodimo. Moramo da razbijemo taj narativ koji su generacinama stvarali mejnstrim ekonomisti, da kapitalizam nije nepravedan sistem i da ako ste na dnu, tamo ste jer ste sami krivi za to. S druge strane oni koji su na ekonomskom vrhu, ne samo da su vrijedniji od vas, već su i racionalniji i štedljiviji i zato imaju više i povrh toga, svi imaju koristi od njih jer oni stvaraju nova radna mjesta. Sistem uči one sa dna da su za to krivi oni koji su još niže od njih, naročito oni na marginama društva. Istovremeno u posljednje dvije godine 19 najbogatijih ljudi u SAD-u povećali su svoje bogatstvo za 2 biliona dolara.

Zbog čega onda radnici strahuju od promjene sistema, da li zato što kad imaš malo, grčevito se držiš za to što imaš jer se plašiš da ćeš i to izgubiti?

U ovom trenutku u SAD-u ima jako mnogo ljudi koji zaista nemaju šta da izgube, 77 odsto svih zaposlenih žive od plate do plate, bez ikakve ušteđevine. Populacija beskućnika je samo prošle godine porasla za 118 hiljada ljudi. Većina ovih ljudi je zapravo zaposlena i prima platu i ta činjenica nam pokazuje da rad danas nije dovoljan da ti obezbjedi opstanak. Zato moramo da se okrenemo alternativnim modelima, ekonomiji zasnovanoj na solidarnosti, da razbijemo zavisnost od tržišta, da ponovo preuzmemo u svoje ruke odnos sa zemljom, prirodom i njenim resursima. Na taj način možemo stvoriti alternativnu infrastrukturu koja služi logici potrebe, a ne logici profita, tako da lokalne i federalne vlade to više ne mogu da ignorišu, jer ne zaboravimo, sve one služe da zadrže kapitalistički poredak. Zato i vidimo opštu militarizaciju društva dok istovremeno radnici gube osnovna prava.

Da li je način na koji se ekonomija uči djelimično odgovoran za ovakvo stanje stvari?

Svakako jeste. Tokom studija ekonomije, student se gotovo uopšte ne sreće sa alternativnim ekonomskim sistemima.

Kad se spominju alternativni ekonomski sistemi, da li ljudi uglavnom misle na Marksa?

Marks je na Zapadu demonizovan na sve moguće načine, ali on je ipak jedan od najvećih i najznačajnijih ekonomista u istoriji, zato što je on odbacio usko viđenje da se društveni događaji i društveni poredak uzrokovani nasumičnim odlukama i radnjama pojedinaca, već je pokazao da su za to odgovorne sistemske sile koje djeluju u društvu. On je dokazao da je kapital, odnosno novac samo spoljašnja manifestacija društvenih odnosa odnosno ekonomsko proizvodnih odnosa u kapitalizmu koji su potpuno antidemokratski.

Dakle, o ovome se ne uči na ekonomskom fakultetu?

Ne, na ekonomskim fakultetima Marksovo ima se ne spominje, kao što se ne spominje ni izraz kapitalizam, svi pričaju samo o tržištu, ličnim izborima i maksmalizovanju profita. Ako se Marks i spomene, to je uvijek u kontekstu toga da je on neki ludi ekonomista koji zagovara deterministočki ekonomski sistem. Marks zapravo kaže: vi uzimate kapitalizam zdravo za gotovo, ja ga posmatram kritički kao jedan specifični društveno ekonomski sistem koji zahtijeva specifične društvene odnose. Ali, mi ga možemo promijeniti jer smo ga sami i stvorili.

Da li Vas to čini neo-marksistom?

Definitivno mogu reći da crpim mnoge ideje iz samog Marksa, jer on nudi riješenja, a danas su ljudi više nego ikad, žedni radikalih riješenja jer se ekonomska situacija iz dana i dan pogoršava.

Da li Vas to onda čini državnim neprijateljem broj jedan? Znate kako je Amerika nakon drugog svjetskog rata gotovo histerično reagovala na komunizam i to je i dan danas urezano u američku psihu, a u određenoj mjeri i u psihu Evropljana.

To nam zapravo i pokazuje koliko je Marksova kritička misao bila moćna i koliko su je se svi plašili. Toliko da je protjerivanje Marksa iz ekonomskih akademskih krugova zapravo vrlo ozbiljan projekat čiji je cilj da se eliminiše svaka kritička misao. Ali Marks nije jedini, ne smijemo zaboraviti Rozu Luksemburg, Antonija Gramšija i mnoge druge. Sada je na nama da vratimo radnicima slobodu, da obezbjedimo ekonomsku demokratizaciju i ispunjenje potreba svih.

Kako mislite da ostvarite tu promjenu? Da li ste vi revolucionarka?

Trenutro radimo testove na terenu. To je u suprotnosti sa onim što je uobičajena praksa lijevičarskih naučnika i akademije. I oni su saučesnici u ovome što nam se događa, svi vole da teoretišu i raspravljaju o velikim idejama, a niko da zasuče rukave i radi na terenu. Mi u Tulsi sprovodimo pilot projekat jer vjerujemo da znanje pripada narodu i zato vršimo edukaciju, što će nam omogućiti organizujemo efikasne savjete i pokušamo da sprovedemo promjene.

Kako se organizujete da sprovedete promjene, mislite li na proteste ili nešto drugo, učešće u lokalnoj vladi npr?

Upravo tako! U Tulsi smo nedavno imali veliki forum, oko 400 građana koji su sa gradonačelnikom diskutovali o gradskom budžetu. Važno je da se glas naroda čuje kod raspodjele budžeta, jer radnici su ti koji se oporezuju, njihove plate se oporezuju i doprinose budžetu, dok investicije ne podliježu oporezivanju i onda neko drugi odlučuje šta će biti sa njihovim novcem iz budžeta, pa umjesto da ga troši na opšte dobro, koristi ga za finansiranje nekog novog rata na Globalnom Jugu. Mi sada sprovodimo kampanju za uvođenje poreza na prihod veoma bogatih uz istovremeno preusmjeravanje tih sredstava za potrebe svih a ne samo za interese bogatih. Ovo je sve u skladu sa ustavom i zakonom, potrebna je samo politička volja.

Dakle, Vi vjerujete da je pravi put za sprovođenje ovih promjena kroz demokratiju iako smatrate da je demokratija iskvarena i služi samo sprovođenju kapitalističkih ciljeva?

Postoji više vidova demokratije, recimo nama svima dobro poznata liberalna demokratija u kojoj mali broj oligarha odlučuje o svemu, dok smo mi ostali tu i tamo pozvani da glasamo, kao da to nešto znači. S druge strane stoji direktna demokratija u kojoj svi imamo stvarni uticaj na svoje materijalne uslove života. Kako to praktično izgleda? U vrijeme Gramšija imali smo radničke savjete u fabrikama koji su aktivno učestvovali u odlukama vezanim za proizvodnju. U Latinskoj Americi su popularni savjeti komšiluka, a mi u Tulsi smo se fokusirali na nezavisnost od tržišta, naročito tržišta hrane. Svako četvrto dijete u Oklahomi nema dovoljno hrane, i zato hoćemo da ljudima obezbjedimo dostupnost hrane nezavisno od tržišta. To je sve moguće kroz direktnu demokratiju.

Naš rad se kreće u dva pravca, jedan je edukacija, što stalno radimo, ja i kroz svoju knjigu, napisanu pristupačnim jezikom tako da svi mogu razumjeti. Drugi je učestvovanje u savjetima, jer su to mjesta u kojima se to znanje može primjeniti i stvoriti institucije koje se suprotstavljaju hegemoniji kapitala.

Kako ubijediti srednju klasu, ljude koji imaju određenu imovinu, da se pridruže? Oni se sigurno plaše da mogu biti samo na gubitku.

Neće biti na gubitku. Srednja klasa je zapravo konstrukt, ona realno ne postoji. Klasu ne definiše koliko novca imate na bankovnom računu već kakva je vaša pozicija u okviru proizvodnih odnosa, tj. odakle dolazi glavnina vaših prihoda, da li od vašeg rada tj. plate ili od investicija, odnosno kapitalnih dobitaka i rente. Ovih zadovoljnih radnika, koji dobro zarađuju danas je sve manje, toliko da u SAD-u tzv. srednja klasa više ne postoji iako je obećanje američkog sna podrazumjevalo da svako ko vrijedno radi može zaraditi dovoljno da kupi, recimo kola, frižider i televizor. Ali, američki san nije dobar, jer nas svodi samo na potrošače, a mi nismo samo potrošači, mi smo ljudi. Naša ljudskost se najbolje ispoljava kroz učešće u savjetima, kroz doprinos opštem dobru zajednice.

Šta mislite da ljudi treba da urade sa svojim privatnim vlasništvom? U Britaniji mnogi pripadnici srednje klase posjeduju kuću, ili čak više nekretnina, što osjećaju kao svoju ekonomsku sigurnost. Da li oni toga treba da se odreknu?

Ne, nikako? Ovo je još jedna zabluda o marksizmu. On ne tvrdi da se moramo odreći privatnog vlasništva.

Ali, odatle dolaze njihovi kapitalni dobici. Zar to nisu kapitalni prihodi?

Suština je u tome da najveći dio njihovih prihoda i dalje dolazi od njihovog rada. Ovo nije crno bijeli svijet, nije ili – ili situacija, to je čitav spektar. Mi smatramo da je normalno da svako može sebi da priušti krov nad glavom, tako i treba da bude.

Da li vjerujete da je, zbog ekstremnih razlika koje je zapadni kapitalizam stvorio, sada pravi trenuta za plasiranje Vaših ideja?

Da, apsolutno! Ljudi postaju sve svjesniji nepravdi na svijetu i vidjeli smo da se mogu ujediniti oko važnih ciljeva, kao što je oslobođenje Palestine. Ja sam o Palestini pisala i u svojoj knjizi, kao o mikrokosmosu koji u izraelsko-palestinskim ekonomskim odnosima odražava odnos zapadnog kapitalizma prema svim državama Globalnog Juga. Kad ljudi shvate da su sve te odvojene borbe u stvari dio iste klasne borbe, odnosno suštinske borbe ljudskosti protiv profita, vjerujem da će doći do promjene.

Ali, sve zemlje Globalnog Juga u toku svog razvoja pokušavaju da imitiraju razvijene zemlje Globalnog Sjevera.

Da, nažalost je tako i to je velika greška jer se radi o zabludi koje mejnstrim ekonomisti stalno plasiraju. Oni tvrde da su sve države svijeta, razvijene i nerazvijene, na istom putu ka razvoju, samo su neke više a neke manje odmakle na njemu. Međutim ekonomski kritičari su pokazali da to nije tako, dalji razvoj razvijenih zemalja zapravo se zaniva na nazadovanju nerazvijenih. Jako je važno da zemnje Globalnog Juga to shvate i da ne upadnu u zamku da urade sve ono što Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond traže od njih, odnosno da otvore tržišta, sprovedu privatizaciju, uvedu mjere štednje i deregulišu zapošljavanje i radnička prava. Plasira se priča da će im to olakšati put ka razvoju, ali to je laž. Ako to sprovedu, profitiraće samo lokalne i međunarodne elite, dok će radnici biti na čistom gubitku.

I dalje se pitam, kako se radnici u Vašem svijetu mogu ujediniti bez revolucije? Jeste li Vi pristalica revolucije?

Revolucija je riječ koja je dobila negativne konotacije i uvijek se povezuje sa nasiljem i krvoprolićem. To opet pokazuje koliko smo zapravo svi indoktrinirani. Revolucija je zapravo riječ koja označava društvenu promjenu, društvenu transformaciju, a ako dođe do nasilja, za njega je uvijek odgovorna vladajuća klasa koja pruža otpor toj promjeni. Revolucija je pozitivna riječ jer znači promjenu, a svi mi kao ljudska bića zaslužujemo promjenu nabolje da bismo ispunili svoj puni ljudski potencinal.

I kad biste vi imali moć da u ovom trenutku promijenite nešto u svijetu, šta bi to bilo?

Imala bih dva glavna prioriteta, prvo da se zaustavi ubijanje nedužnih ljudi, ne samo u Palestini već i u drugim žarištima konflikta, i drugo da se obezbjedi dovoljno hrane za sve jer je hrana prioritetni resurs. Ovo bi postala dva glavna opšta društvena prioriteta i ovo je već jako subverzivno i revolucionarno jer da bi se obezbjedilo dovoljno hrane za sve, mora se napustiti logika profita. Ali, ako bismo okupili ljude oko ovih ciljeva, vjerujem da bismo se svi složili da svaki čovjek zaslužuje makar jedan siguran obrok dnevno i da djeca ne bi trebalo da ginu zbog naših sukoba. Trebamo iznaći riješenje kako da ostvarimo ove ciljeve a da se pritom oslobodimo logike profita. Kapitalistička logika kaže da treba samo da ostvarimo profit pa će nam on obezbjediti hranu, ali to je potpuno izvrnuta logika. Mi kažemo da se svi slažu da je hrana neophodan resurs za sve ljude i da je svi zaslužuju i da se zbog toga moramo fokusirati na upotrebnu vrijednost hrane, kao na nešto što nas održava u životu a zanemariti njenu ekonomsku vrijednost i doživljavati je kao profit. Moramo ovaj proces započeti iz lokalnih zajednica jer je zastrašujuće pomisliti koliko smo sitni u odnosu na globalne sile, ali ipak dok djelujemo lokalno, moramo razmišljati globalno. Različiti nivoi alternativnih institucija mogu pomoći da se ostvari pritisak na lokalne i državne vlade kojima tehnokrate stalno pune glavu idejama da je za sve kriv narod a ne sistem. Samo tako možemo pokrenuti promjenu.